Što ako bismo na život gledali kao na još jednu avanturu?
Što bi bilo drugačije? Kako bismo se prema istome odnosili?
Michael Singer u svojoj knjizi kaže: ‘’Druga je mogućnost da donesete odluku kako se nećete boriti protiv života. Shvaćate i prihvaćate da ga ne možete kontrolirati. Život se neprestano mijenja i ako ga pokušavate kontrolirati nikad ga nećete moći u potpunosti proživjeti. Nećete živjeti, nego ćete se plašiti života.’’
Često i sama bježim u kontrolu kada stvari ‘’izmaknu’’ kontroli.
Popunjavanje rasporeda obavezama, javljanje za projekte, planiranje, kretanje u nove navike…sve to može se činiti kao dobro i poželjno, no može biti i način gdje mi pokušavamo kontrolirati stvari kako bismo se osjećali sigurnije u nesigurnoj fazi u kojoj se nalazimo.
Što kada bismo se znali prepustiti i shvatiti i vjerovati životu da on zna kamo nas vodi?
Da nam daje priliku da proživimo ovu avanturu, a ne da je preživimo?
Možda je za tebe neki težak period, no što ako bi ga shvatio/la kao priliku za nešto naučiti?
Ne da negiraš ono što osjećaš već da si s time? Ne da se daješ da te preuzmu osjećaji već da vidiš što ipak možeš učiniti s njima. Ne da tražiš krivce u svima oko sebe, već odlučiš pogledati u sebe - koliko god se strašno činilo zaroniti u te dubine.
Život nam svakodnevno piše priče i scenarije, a mi mu se uporno odupiremo.
Odupiremo mu se stalnom potrebom da kontroliramo umjesto da se pomalo prepuštamo.
Prepuštanje ne mora biti naglo i revolucionarno, već kratko, svakodnevno bivanje sa sobom, u situaciji kakva je, bez obzira na sve.
Promatranje sebe, svojih misli. Samo da smo tu.
Malim koracima svakog dana - jednu stvar prepuštamo.
Situacija u trgovini, situacija sa partnerom, bilo što.
Kako danas biraš da za tebe izgleda prepuštanje? Gdje odlučuješ maknuti nogu s kočnice i vidjeti dokle stižeš bez da se konstantno kočiš ili odlaziš u kontrolu?
Add comment
Comments