‘’Što ona ima, a ja se ne usudim pokazati?’’ Postavila sam sebi ovo pitanje.
Postavila sam si ga i bojala se odgovora. Znala sam odgovor. Teško mi ga je bilo priznati.
''Ima hrabrost i ranjivost. Zauzima prostor.''
Ono što su meni godinama sugerirali da to nije u redu. Da dobre djevojke ne zauzimaju prostor.
One su tihe, poslušne, svima na usluzi.
Zašto bi se isticala? Pomaži, uči, budi dostupna i drugima na usluzi.
I veoma je lijep osjećaj kada možeš biti tu za druge, daleko od toga. Jedan od najljepših je kad dobiješ komentar ‘’Baš to mi je pomoglo. Baš ti si me inspirirala.’’
Ali takvi komentari ne znače ništa niti dopiru do nas ukoliko mi taj odnos nismo izgradili sa sobom.
Ukoliko mi sebi ne priznajemo sve te zasluge, uspjehe. Ukoliko mi sami, unutra, unutar sebe nismo zaista ispunjeni.
Na ovakve komentare bismo odmahnuli, rekli ‘’Ma nije to ništa.’’
A sve je. Nekome je sve.
I dok je nas strah zauzeti prostor i zapravo biti ponosan na sebe, nekome drugome uskraćujemo priliku i dokaz za nešto što je moguće.
Dok ja sjedim u tišini, toplini i miru svog doma i ne odlučujem podijeliti ono što znam i što sam uspjela, netko traži načine kako da je za njega moguće ono što ja imam.
Možda je vrijeme da naučimo zauzimati prostor.
Pokazati ono što znamo, pokazati u čemu smo toliko genijalni.
Što je nas život naučio. Na koje sve načine nas je izazvao, a mi smo izašli nikad snažniji.
Dosta je bilo ukalupljivanja u kalupe dobre djevojčice i one koja se ne ističe.
Vrijedna si isticanja. Vrijedna si svake molekule i atoma kojeg zauzimaš u prostoru.
Vrijedna si i vrijediš.
I tvoja priča je nešto što drugome može promijeniti sve(ijet).
Što TI imaš i USUDIŠ se pokazati?
Idi i pokaži. Tvoja priča je vrijedna da bude ispričana. :)
Add comment
Comments