Trudim se onima oko sebe, svojim najbližima približiti koliko je bitna briga o sebi, da nikad nije kasno.
Ali često osjećam i čujem riječi poput: ‘’A kako su živjeli oni prije nas?’’; ‘’A prije su ovako i ovako pa su eto ga doživjeli i 100.-tu’’
Moramo se podsjetiti da prije i sada nije isto.
Prije nije bilo pametnih uređaja, ljudi su se više družili, energiju su trošili na poljima, u tvornicama, teškim fizičkim radom.
Danas trošimo mentalnu energiju, sjedimo na poslovima i po 8 sati, dostava nam dolazi na vrata, dostupna nam je svaka namirnica na jedan klik, obećavaju nam se sedmodnevni rezultati i brza rješenja.
Mi danas nismo isti kao i mi prije, ali kao vrsta homo sapiens osnovne ljudske potrebe se nisu promijenile iako je sve oko nas promijenjeno.
Poveznost i druženje face to face zamijenili smo online tipkanjem.
Fizički rad zamijenili smo uredskim poslom i online poslovima, a teretane su često kratkotrajna rješenja i mjesta ‘’za one samo najupornije…i bodybuildere’’. Ili su pak mjesta ekstrema - sve mora po P.S.-u.
Hrana nam je postala ‘’daj što daš’’ i ona nutritivno bogata je često s cijenama u nebesima ili više niti ne raspoznajemo domaće od proizvedenog.
Mislimo da smo izgubili sigurnost, ali sigurnosti nikada ni nije bilo.
Naglasio ju je (nesigurnost) svijet interneta gdje smo stalno izloženi događajima iz cijelog svijeta.
Prirodu i zelenilo zamijenili smo velikim TV ekranima, Netflixom, malim ekranima i videoigrama što bi nam sve trebalo predstavljati zabavu.
Zaboravili smo da biti povezan znači biti fizički i mentalno prisutan te osobu nasuprot sebe saslušati i čuti - pokazati joj da nam je stalo do onoga što govori i pokušati je razumjeti.
Danas nam saslušati osobu znači kimnuti glavom, reći ‘’ahm’’ i pogledati je li nam stigla kakva obavijest na telefon.
I onda se čudimo zašto se ne osjećamo baš dobro iako, evo, imamo Instagram, imamo posao na kojem se fizički ne mučim već se trebam pojaviti, obaviti zadatke, dođem doma, naručimo obrok, vidi čuda, ne trebam kuhati nego mi mali skuterić s oznakom Wolt ili Glovo dolazi točno pred vrata, samo da već sam ne uđe, pripremi mi stol i ja samo trebam sjesti i pojesti.
Čudimo se što se osjećamo umornije nego ikada, dok nam glavno društvo počinje činiti TV, a osobe i kontakti se nalaze u mobitelu i samo im trebamo poslati poruku.
Povezanost - to je to! (sarkastično)
Iskrenost je zamijenilo izvlačenje, povlačenje, manipuliranje.
Nesigurni u sebe, a onda nesigurni i u druge.
Oblačimo se izvana na jedno, a unutra smo kao stare, istrošene krpe koje su davno izgubile svoj smisao za upotrebu i zaboravljene su negdje u kutu.
I možda tvoja baka, djed, roditelj nije ‘’radio na sebi’’ kako to danas popularno nazivamo i riječ depresija je bila rezervirana samo za ‘’onog tamo koji je malo skrenuo’’.
Ali, ponavljam, mi nismo oni.
Oni tada nisu imali dostupno što imamo mi danas.
Danas je neupitno da ‘’radim na sebi’’ jer je naš unutrašnji svijet zamijenjen, zamrljan je onim vanjskim - s nekim tuđim standardima, mišljenjima, stavovima.
Kao da smo se dali otupiti i povjerovati da ono što nam je servirano jedina istina koju vrijedi znati, a svoju intuiciju, osjećaje i svoj glas ostavili tamo negdje.
‘’Rad na sebi’’ vraća nas našoj vlastitoj istini, željama i (novim) vjerovanjima u ovom kaotičnom svijetu.
Daje nam priliku da se upoznamo od čega smo sastavljeni, što smo zapostavili, o čemu se ne osudimo sanjati.
Radom na sebi ne pomažemo samo sebi već svima oko sebe - postajemo primjer što znači biti osobom koja vlada sobom, poznaje sebe i vodi je sila vlastite vjere u sebe.
Kao samosvjesne osobe postajemo primjer drugima.
Postajemo bolje društvo, gradimo bolje društvo.
Počinje pojedinačno, ali se nastavlja zajednički.
Add comment
Comments