Robovi smo sigurnosti koju pronalazimo u navikama. Robovi smo vlastitog mozga koji se, također, opire promjenama i radije nastavlja uhodanim obrascima. Lažna sigurnost postojećg i dobro poznatog stanja, statusa quo, prečesto nas čini ‘’kuhanim žabama’’. One će odskočiti od površine kipuće vode, ali umrijeti u vodi koja se polako zagrijava.

Boris Trupčević, 1000 kilometara povratka sebi

Strah krenuti u onaj neizvjestan korak.

Strah od sljedeće akcije.

Pa stvaramo rutine, navike. Kao da to čini život predvidljivim.

Kao da će to riješiti naša odgađanja.

Ono što nas čini onima koji se zaista i kreću jesu poduzimanje akcija koje su neizvjesne, za koje nemam unaprijed određenu proceduru, ali znamo da će nam donijeti rast koji nam je potreban.

Sigurno se pitaš koje su to akcije za tebe. 

To je ona akcija o kojoj razmišljaš toliko dugo, ali ne krećeš.

Kada pomisliš o kretanju, pronalaziš razloge, u tijelu se javlja onaj osjećaj neugode, zgrčenosti, ali i uzbuđenja. 

Ona akcija čiju viziju vidiš daleko u budućnost, ali se pitaš što možeš napraviti danas.

I kad se to pitaš, ti zapravo znaš što treba napraviti.

Ali tražiš načine kako da malo više zapapriš sve. Jer ne može biti TAKO lako. Jer odgađaš poduzimanje.

I koliko god ova istina bila bolna, toliko je i pokretajuća. 

Sugerira da mi već znamo svoje prve, sljedeće korake.

I da ne trebamo čekati bolje okolnosti, vrijeme.

Mi već danas možemo krenuti - ukoliko odlučimo biti malo duže u toj neugodi. 

A kasnije? Kasnije postaje sve lakše.