Prije nego ti ispričam svoju priču, želim da odgovoriš na sljedeće pitanje: ‘’Kada si zadnji put poslušao/la sebe i donijela odluku u skladu s tim osjećajem? Bez obzira na sve?’’

Ja imam priču o jednoj sezoni koju sam odradila prije (sada) dvije godine. 

Silno sam željela ljeto provesti na moru i odraditi sezonu. Konobariti mi nije bilo strano jer sam isti posao odrađivala od onda i kad sam uopće odlučila krenuti raditi (kraj srednje).

Posao sam pronašla, i gdje ćeš bolje, u mjestu kojem i studiram.

Grad mi nije nepoznat, a opet ga mogu još više upoznati ako provedem cijelo ljeto ovdje. 

Posao će biti, bila sam spremna, izazovan. Sezona je. Naradit ću se. Prihvatila sam taj dio.

Ubačena u vatru

Bila sam ‘’ubačena’’ u ‘’vatru’’. Stigla sam u već formiranu ekipu i trebalo se prilagoditi.

Da ne spominjem da sam u početku rada i istovremeno mijenjala i stan. Double stress, checked. 

Rekla sam si: ‘’Okej, nije prvi puta da dolaziš u nešto novo, neku novu ekipu. Bit će neugodno da,  trebat će ti da se privikneš, ali se fokusiraj na ono što znaš (radit u šanku, kao vanjski, skuhati kave, biti dobra s gostima…).’’ 

Bilo je tu prvih tjedana nespavanja, grča u želucu prilikom odlaska na posao, no sve je to jenjavalo i sve više sam se počela osjećati opuštenije. 

Opet na početku

I kako to biva, život, otvara se nova kavana i mene se premješta tamo. Opet nešto novo. Opet ‘’na početku’’. 

I tu sam prvi put shvatila da je sasvim okej biti na početku.

Mislim da sam u to vrijeme napisala i newsletter o počecima baš inspirirana tim razvojem događaja.

Shvatila sam da su drugi, ali i ti sam, puno tolerantniji prema sebi/tebi kad si na početku.

Uhodavaš se, daješ si strpljenja, daješ si vremena.

I bilo je zabavno igrati se na početku.

Ekipa je opet bila nova, ali sad je bilo ‘’lakše’’ jer smo svi stavljeni kao jedno u ovo novo, mi smo činili taj početak.

Buđenje starog prijatelja

I kako smo se uhodavali, tako smo se povezivali. Ja sam voljela radne dane i gužve na poslu jer sam se istovremeno zabavljala, a i dan je brže prolazio.

No nije bilo sve idealno. Poneki ne-fer kolega može dosta poljuljati entuzijazam u ekipi.

Kako se sezona bližila kraju i sve više su dani postajali koliko-toliko monotoniji, mijenjale su se neke ‘’postavke’’, počeo se opet buditi onaj osjećaj koji se i probudio prilikom odrađivanja moje prve sezone.

Ali onda sam ga odlučila ostaviti po strani jer - prvi posao, svima je tako.

No, opet se javio.

I sad sam odlučila malo poslušati što mi ima za reći.

A rekao mi je isto što i prvi puta: ‘’Ne mora biti ovako.’’

I po prvi put sam u sebi osjetila ljutnju, nelagodu, neugodu, strah.

Shvatila sam da sam na neki način ‘’potrošila’’ ovaj mali dio svojeg života da bih danonoćno radila i radila, pomalo i narušilo svoje (mentalno i tjelesno) zdravlje, da u konačnici u novcu, koji sam zaradila, niti ne bih toliko uživala jer ne bih imala kada ili bih bila preumorna da išta napravim, igdje se pokrenem. 

I tu se probudilo moje unutarnje upozorenje. Odnosno, ja vjerujem da se nije probudilo, već sam ga odlučila čuti. Odlučila sam ga poslušati.

Osluškivanjem sebe do sljedećih akcija

I taj osjećaj, što sam ga više osluškivala, postao je glasniji.

Nagovještao je da se nešto mora promijeniti.

Da ja nešto moram promijeniti.

Shvatila sam da sam samu sebe stavila u okove, ograničila se.

Oduzela si sve ono u čemu sam nekad uživala i samo radila i radila.

I tu shvaćam banalnost života kada ga ne živimo punim plućima već samo napola. Kao da druga polovica života čeka samo na nas i da će tada biti puno bolje. 

Shvatila sam koliko sam trčala za tuđim odobravanjem, dokazivanjem, ali i koliko sam osoba koja je uvijek spremna biti tu za drugoga, pa onda i kada ide preko sebe. 

I osjetila sam da dolazi vrijeme kada ću reći da je dosta. Da mi je previše. Da ne mogu više tako. 

Odluka da je dosta

Trenutak kada sam odlučila da je dosta, a onda i onaj kada sam napravila taj korak da presiječem, u meni su probudili olakšanje. Očekivala sam nelagodu, sram, pomalo i krivnju, no dobila sam olakšanje. Možda i oslobođenje. 

I te sezone se vrlo rado sjećam. Jer mi je pružila toliko lekcija. Jer mi je dala uvide u koje sam ja odlučila zaista pogledati, a onda kojima sam pogledala (u) sebe. 

I od tada - na svakom sljedećem poslu koji sam odrađivala, kada se počeo pojavljivati osjećaj nezadovoljstva, one nelagode, preispitivanja, mentalne iscrpljenosti od vlastite neodlučnosti, ja odlučujem presijecati.

Ne-tako-davno odustajanje

Nedavno sam odustala od posla, a još nisam ni počela raditi. Jednostavno sam osjetila da nešto ‘’ne štima’’. 

Nakon što sam ipak odbila posao, upitala sam se: ‘’Dobro, pa što radiš?’’

Od nečeg trebam živjeti, da i scary shit je kada jednostavno imaš taj otpor u sebi od rada nečeg ili za nekog oko čega se tvoje cijelo buni.

I zato u ovoj fazi života puštam životu da me vodi.

I iako možda se može činiti, kada to ovako napišem, da imam noge ‘’u zraku’’ i baš me briga za sve, voljela bih da je tako.

Ono kako jest da je svaki dan jedna neizvjesnost, ali sam ga odlučila počinjati s pitanjem: ‘’Koju vrijednost danas mogu dati?’’.

I ohrabrivati sebe da ću naći način.

Da sada možda izgleda kao da načina nema, ali sigurno nisam sve isprobala.

I nekako guram. Nekako idem.

Ne bih se kretala da nisam i ovo s tobom danas odlučila podijeliti.

Jer nadam se da će ti možda nešto koristiti iz ovog mojeg iskustva.

Makar i to da je okej promijeniti poslove, osjećati se us**** i svejedno nastaviti tražiti. Nastaviti ići dalje. 

I da će te navesti da uistinu sjedneš s pitanjem s početka i zapitaš se:  ‘’Kada sam zadnji put poslušao/la sebe i donijela odluku u skladu s tim osjećajem? Bez obzira na sve?’’