I to ne onu slabašnu koju si daješ svaki puta sa novogodišnjim odlukama ili kada ti je takav dan da se odlučiš na promjenu.
Baš pravu odluku. Bez sustezanja, odustajanja, posustajanja na prvoj prepreci.
Što ako bi se pripremio/la za te prepreke? Unaprijed imao/la strategije, resurse za TE situacije?
Objasnit ću ti na svojem primjeru trčanja.
Dakle ove godine je istrčati dva polumaratona.
Nikad nisam trčala 21 km u komadu, najviše što sam uspjela istrčati jest bilo 15 km (i to pred 2 dana).
Nisam niti profesionalni sportaš, niti netko tko cijeli život trči.
Trčanje sam zavoljela prošle godine kada sam ga koristila kao resurs i dodatnu bazu za trail.
Ove godine sam odlučila proširiti još malo više svoju zonu ugode i mogućnosti te je odluka pala na polumaraton(e).
I ja znam da će u nekom trenutku trčanja postati teško.
Možda već na 5. kilometru, a možda tek na 17. Ne znam, ali mogu se pripremiti.
Ono kako se pripremam za tu krizu jest da učim reagirati u svakoj krizi tijekom treninga.
Ne ide mi se na trčanje i smišljam razloge? Iskoristim ovu situaciju za jačanje mentalne odlučnosti i kao podsjetnik na cilj i ono što želim.
Počela sam trčati i na 4. kilometru glava bi odustala, jednostavno joj je dosta, frustrirana je? Razgovaram sa sobom, objašnjavam si kakvu priliku imam da baš ja danas trčim i da imam priliku pripremati se za ostvarenje svojeg cilja.
Vjerujem da vidiš poantu.
Učimo voljeti te teške situacije.
Učimo ih prigrliti da bismo iz njih izvukli ono najbolje za sebe.
Da bismo izvukli one svoje snage i resurse koji će nam poslužiti baš u tome ključnom trenutku kada poželimo odustati, sve pustiti neka ide u klinac.
Zašto ja tako ludo vjerujem u to učenje iz teških momenata?
Zato jer sam iz brojnih uspjela ostati na površini i nijedan me nije povukao toliko duboko.
Jer sam se koprcala, borila i tražila način.
I jer sam se u svakom tom trenutku krize pojavila na način koji sam najbolje znala, a u svakom sljedećem pojavljivala sam se sve bolje i bolje - imajući na umu da će proći i da je ovo moja prilika za učenje.
I zato danas nisam od onih koji se žale ili imaju prigovore, izgovore. Imam ih, ali ih ne odlučujem slušati.
Odlučujem se za tu neugodu - neugodu od ne-slušanja svojih izgovora i kupanja u njima, da bi ugodu dobila u neizmjernim lekcijama o sebi, a posebice o svojim snagama i resursima.
Situacije kada ‘’padaš’’, kada ‘’toneš’’, ali ipak ostaješ plutati, kada je dan užasan, ali ti si, nekim čudom, baš danas trebao biti ovdje, u ovom trenutku, u ovom moodu (kakav god on bio), ima neki razlog. Iskoristi ga. Pronađi ga. I onda ti nema kraja. ;)
Add comment
Comments