Što sam naučila u 30 dana svakodnevnog pisanja objava na blogu i Instagramu?
Iako je ovo samo početak i cilj mi je pojaviti se svaki dan na način koji znam, u kojem uživam, pisanje me uči dosljednosti.
Pokazalo mi je s kolikom lakoćom mogu staviti riječi na ekran kada se opustim. Kada otpustim.
Kada samoj sebi dam dozvolu izraziti ono što mi je na duši, u glavi, podijeliti svoja promišljanja nadajući se da će barem jednoj osobi pomoći. Da će joj koristiti.
I još uvijek ne znam gdje će me odvesti ovo pisanje, sve ove objave i trud oko istih. Ali znam da u uživam u tome i da sam se navikla svaki dan, ujutro ili popodne, pojaviti za laptopom i napisati ono što mi je na duši.
Istaknula bih i fleksibilnost koju sam stekla ovim pisanjem.
Inače sam objave pisala u ranim jutarnjim satima, uz kavu, da se ‘’ufuram’’ u rutinu.
Onda su došli izazovni dani kada jutra nisu bila dovoljno duga da bih sjela za laptop i napisala nešto.
I znala sam da kako dan odmiče postoji sve manja šansa da nešto napišem.
Ali sam odlučila da neće biti tako. Da sam dosta puta odustajala na taj način i da ovaj put želim učiniti drugačije.
Odlučila sam da si želim pokazati da mogu biti inspirirana i u 5:00 i 20:00 navečer bez obzira na dan.
Također me naučilo organiziranju.
Unatrag mjesec dana imala sam par vikenda kada sam oba dana bila bez laptopa i Interneta. Ali sam odlučila da želim na ovome blogu imati svaki dan objavu, stoga sam neke dane napisala i 2-3 objave koje su onda bile zakazane za dane kada znam da ih neću moći napisati.
I netko bi rekao da samo trebaš sjesti, napisati, objaviti, pojaviti se. Ali nitko ne govori o unutarnjem monologu koji vodiš sa sobom da bi to uistinu i ostvario.
O pomišljanju na odustajanje jer se pitaš ima li ikakvog značaja, čita li itko. O trenucima kada jednostavno objaviš neki citat, pitanje jer ti je vrijeme ograničeno, nisi u moodu za napisati cjelovit tekst ili slično.
Nitko ne priča o osobi koja ti moraš postati da bi se pojavljivao svaki dan za sebe i svoje namjere i ciljeve. Osobi koja odlučuješ biti.
Kada sam se odlučila na ove akcije pomislila sam na onu Lanu koja je entuzijastično započinjala takve projekte i onda negdje na sredini odustajala.
Tješila se okolnostima, sobom, da nema smisla.
Ove godine sam odlučila da nešto mora biti drugačije.
Opet sam krenula entuzijastično, ali imajući i na umu sve one prepreke pred kojima sam prije posustajala.
Pojavom prve takve prepreke, izazova, misli, rekla sam samoj sebi: ‘’Ajde isprobaj ovaj put drugačije. Budi samo malo duže u ovome. Vjeruj samo malo više da možda i ima smisla. Ustraj malo duže nego što bi inače ustrajala. Pokaži sebi da si to ti - dosljedna, uporna, tvrdoglava, strpljiva.’’
Mindset switch.
I onda shvatiš da nije do akcija već do osobe koja poduzima te akcije. Tko je ta osoba morala postati, biti da bi danas bila ono što mi vidimo kao rezultat?
U čemu ti trebaš ostati malo duže, vjerovati malo više, ustrajati malo više nego inače?
Add comment
Comments