Ono što sam shvatila jest da sam počela nalaziti rješenja, ali i rasti kao osoba onda kada sam odlučila žaljenje i prigovaranje izbaciti iz svojeg rječnika i postupaka. Jer nije vodilo nigdje u mojem životu.
Onda kad sam odlučila stisnuti zube da bude malo neugodno, da ostavim prigovore za sebe i u sebi i da jednostavno budem u situaciji koliko god ona to tražila od mene.
I trenutak (spoiler alret: iako nije bio trenutak već niz jedno te istih akcija gdje ''pregrizem'' jezik) kada sam prestala žaliti se, mazati sama sebi svoju ranu ili stavljati si sol na istu, shvatila sam da ima puno više mogućnosti.
Žaljenje i prigovaranje me nije vodilo nigdje.
Osim da sam bila još nezadovoljnija i ostajala na mjestu.
Što je bilo okej, ali ne meni.
Meni nedovoljno.
Znala sam da može nešto više, bolje.
No, znala sam da u toj višoj, boljoj verziji ne postoje žalopojke i tješenja.
Postoji akcija.
I to je ono što može učiniti razliku između osoba koje dovedu do kraja ili odustanu na pola.
Koliko smo tolerantni na neugodu, a onda koliko i to sami sebi pričamo.
Kažeš li si nakon drugog pokušaja, trećeg odlaska u teretanu, pokušaja kuhanja, dejta, da su okolnosti takve da to jednostavno nije moguće za tebe? Da očito više nema ‘’dobrih’’ muškaraca, žena, da su danas teretane uzaludne uz sve te pripravke, da ti nisi sportski tip?
Što si pričaš? Čime se tješiš umjesto da si dokažeš da ti to ipak možeš?
Vidi, ili hoćeš ili nećeš. Toliko je jednostavno. Odlučuješ li komplicirati s raznim izgovorima ili pronaći načine, malo stisnuti zube i odvažiti se?
Na kraju, svi negdje dođemo. Ili na mjesto o kojem smo sanjali ili na neko drugo mjesto na kojem maštamo što smo možda mogli postići.
Izbor je naš, uvijek je bio.
Žaliti se ili kladiti se? Ti biraš.
Add comment
Comments