Ukoliko netko čita ili prati putopise i planinske motive, sigurno je uočio kako mnogi ističu ''silu'' koja jednostavno vuče prema planini, visini, cesti, putu, puteljku i osjećaj koji se pritom stvara.

Isto mogu posvjedočiti i za sebe.

Vikend bez prirode ili dan bez izlaska u šetnju jednostavno mi je suhoparan i tjeskoban.

Ne pronalazim zadovoljstvo.

Nešto me kopka, muči, i vuče me da izađem. Zove me. 

I ja sam se tom pozivu nekoliko godina i pokušala oduprijeti. Imala izgovore - ma sad moram učiti za ovaj ispit. Sad moram polagat za ovaj kolokvij. Sad moram…

Istina je bila da ništa nisam morala. Kao ni sada. Birala sam. A birala sam raditi ono što me nije veselilo i ispunjavalo. Nisam shvaćala da zapravo odgađam boost energije koja će me napuniti da sve ostalo što me čeka odradim na najboljoj mogućoj razini. 

I došao je trenutak kad sam odlučila presjeći. Rekla da je dosta odgađanja i ne bavljenja onim što me veseli i da je dosta trošenja života, trenutaka na aktivnosti koje za mene nemaju nikakav smisao.

Odlučila sam taj smisao potražiti u onome što me oduvijek vuklo - pokret, priroda, planine.

I tako sam na drugoj godini fakulteta odlučila se za upis opće planinarske škole i posvetiti svoje vikende aktivnostima koje sam prije dolaska na fakultet voljela, a, s izgovorom da nemam vremena zbog faksa, toliko odgađala. I to je promijenilo sve.

Kad pogledam sebe, unatrag tih godinu dana, ne mogu vjerovati da je to ova Lana sada. 

Ja se nisam samo počela aktivnije baviti hobijem koji me veseli - ja sam počela živjeti.

A ta posvećenost, taj dio gdje ja odabirem baviti se onime što me ispunjava i ujedno puni moje baterije, naučilo me pregršt stvari. 

Otpuštanje kontrole

Prva je bila otpuštanje kontrole. Da bih ja mogla vikende provoditi u prirodi, bezbrižno, morala sam otpustiti kontrolu da nešto neću stići  naučiti ili obaviti.

Trebala sam testirati to uvjerenje i tu pretpostavku da ‘’nemam vremena’’. Testirala sam je. Malo po malo. Vikend za vikendom.

Samoj sebi sam stvorila dokaz za ono što je moguće. Moguće je imati vremena za ono što voliš, a pritom sve druge obaveze i zadatke obaviti u roku. Bravo ja. Potapšala sam se po ramenu.

Biti okej sa samim sobom

Drugo je bilo biti okej sa sobom.

Ovo, moram priznati, traje otkad sam se počela okretati prema unutra, prema sebi, a intenziviralo se samim ''uskakanjem'' u nova iskustva i vjerujem da će trajati zauvijek.

Ono što me aktivnost planinarenja, boravka u prirodi uči, i naučila je do sada, je izražavanje mojih potreba pri čemu je najbitnije da sam svjesna istih.

Užurbana svakodnevnica čini nas robotima koji kao po nekim popisima i naredbama samo trpaju u sebe, hodaju nekim ucrtanim stazama i s mislima na sto mjesta, a najmanje smo u ovome trenutku sada.

A zapravo je najvrijednije kad se okrenemo prema unutra i postavimo jedno pitanje (koje nije nimalo lako koliko god se jednostavno činilo):

‘’Što JA želim?’’ 

Jedinstvenost i autentičnost

Susrećući se s raznim ljudima, različitim naravima, tipovima ličnosti, upoznaš jedinstvenost i autentičnost.

Kako to biva, ljudi su ogledala nas samih.

Tu se javlja i moja potreba da budem jedinstvena i autentična.

Ne shvaćajući što to za mene znači, mislila sam da se to nekako postaje.

Tajna je u tome da sam ja već stvorena jedinstvena i autentična, moj posao je (bio) to vidjeti kod same sebe. 

Avantura

I malo po malo, susret po susret, situacija po situacija, izlasci iz zone ugode, fizički izazovi, druženja, ja sam otkrivala što me veseli, ne veseli, ljuti, budi dijete u meni, izaziva gađenje, mrskost i slično.

Otkrivala sam sve svoje dimenzije.

Otkrivam ih i sada.

Upustila sam se u avanturu. Avanturu otkrivanja svih ljepota prirode, ali i svoju osobnu, onu unutarnju avanturu. 

U toj avanturi, naučila sam da ne moram sve sama i da je okej da potražim i zatražim. 

Tražiti za sebe. Tražiti pomoć.

Shvatiti da ne moram sve sama.

Da mogu, ali ne moram.

Da je okej i da ja budem slaba, ranjiva, umorna, da nešto ne mogu i ne znam.

Rekla bih da me priroda vraća na one temeljne postavke. Da me vodi tamo gdje se mnogi od nas zaborave vratiti - sebi. Nekad ti putevi nisu lagani, ali su vrijedni. 

Izaziva me da se resetiram na tvorničke postavke i krenem od onog najbazičnijeg:

''Tko sam ja bez svih svojih uloga? Tko sam ja ako samo budem?''

Izaziva me da provjerim svoje želje, vrijednosti, ali i uvidim svoje snage i resurse.

Sve ono što si želimo čuči negdje u nama.

Mi smo ti koji trebamo prihvatiti ulogu vječnog istraživača, cjeloživotnog učenika.

Ja to dobivam u kontaktu s prirodom i koliko god bilo izazovno, toliko je i oslobađajuće.

A ti? Kad ti krećeš u svoje istraživanje?