Odluka da mi je potrebna psihoterapija došla je nekako logično. Imaš taj neki osjećaj koji ti kaže: ‘’A da malo popričaš s nekime, a ne samo sa sobom?’’ 

Dnevničarenje (je li to uopće riječ? :))

Konzistentno pišem dnevnik, onaj ‘’ozbiljniji’’, gdje nisu samo teme kako me Luka ne voli i kako je pogledao drugu curu iz 3.C,  negdje od 15 godine. Tada sam već osjećala potrebu da se nekako izrazim, da nekome kažem ono što me muči ili da bar misli izbacim na papir. 

I dan danas, dnevnici se samo množe. Fora je pogledati unazad i vidjeti što su sve prije bile brige, problemi, a što su danas. Fora je promatrati kako se mijenjaš - način izražavanja, mišljenja, razmišljanja…ma stvarno svašta naučiš od samog sebe. 

Kao što sam spomenula, moja potreba za razgovor, 1 na 1, javila se kroz srednju školu. Nekako je još uvijek bila tabu u mojoj okolini, roditeljima tu i tamo sam napomenula da bih trebala psihologa, ali više kroz šalu, nešto samo onako usputno, nedorečeno.

Osjećala sam se kao da ću morati otkriti zašto trebam psihologu.

Možda mi je ovo bila greška, a možda i ne. Tko zna, barem danas imam priču. :) 

Netko za razgovor...?

Potreba za razgovorom je u meni rasla kako je vrijeme prolazilo (a ja sam mislila da će me proći), s različitim okolnostima i situacijama u mojem tinejdžerskom životu.

Naposljetku sam i odlučila upisati (drums please) psihologiju. Jer kao saznat ću onda što mi je, a još i mogu pomoći drugima. Odlično!

Prvi razgovor

E sad da se vratimo na prvi razgovor ili moje prve odluke da potražim pomoć stručnjaka .

Moj prvi psiholog nije bio iz područja Hrvatske. 

Malo background story...

Radeći svoj prvi posao prije fakulteta, zaradila sam i svoj prvi novac. Osim što sam ga uložila u divno putovanje u Grčku, nešto sam i ostavila sa strane. Ono u što sam ga drugi put odlučila uložiti je bio psiholog - ali na engleskom jeziku. Ne znam jeste li čuli za platformu BetterHelp gdje možete pronaći online terapeute iz cijelog svijeta i zakazati termin. Platite mjesečnu ‘’članarinu’’ i zakazujete koliko god susreta želite u tih mjesec dana. 

Zašto sam odabrala online? Zato jer me bilo strah, sram i nisam znala gdje otići uživo.

Ovako sam mogla biti u sigurnosti svojeg stana i čak zakazati terapiju samo preko chata.

Prvi susret

Za taj prvi zakazani termin (online) bila sam baš i napeta i nervozna i pitala sam se kako će sve to funkcionirati.

Imala sam određeni problem, nedoumicu o kojem sam htjela pričati i zapisala sam ga na papir da, u slučaju da ''zablokiram'' (spoiler alert: uvijek se ima o čemu pričati) se mogu podsjetiti o čemu sam htjela pričati. 

Mogla bih reći da je bilo kaotično i, u ovoj retrospektivi, humoristično. Terapeutkinji je bilo slabija veza, ja nisam baš znala gdje gledati - je li sad nju, sebe, u svoj zid, gdje da gledam??? Ispalo je i zabavno i traljavo i korisno. Na kraju sam završila s osmijehom i nekim osjećajem nade. Nešto se u meni probudilo. Dalo mi je snagu. A ovaj korak - od uplate do pojavljivanja na videocallu, zapisala sam u svoju knjigu pohvala. I bookirala sam sljedeći termin - pa što bude.

Nakon nekog vremena odlučila sam zakazati savjetovanje uživo.

Na fakultetu imamo opciju besplatnog savjetovališta pa sam se odlučila za isto.

Došla sam s problemom prilagodbe na fakultetu - od toga da se ne osjećam kao da bih mogla naći neko društvo ili da sam kliknula s nekim do stresa od prvih ispita i kolokvija (što ima maaalo dublje korijene, o tome u nekom od sljedećih susreta).

Također sam bila spremna, kako se u mnogim filmovima prikazuje, plakati pred psihologom ''jer je to dio procesa''.

Pa jest, ali ne nužno, ne tako često, ne uvijek i ne na prvom susretu (većinom).

Ja sam se smijala na tome prvom susretu. Onako iz srca. A iz prostorije sam izašla vedrija i nasmiješena.

Malo sam zamjerila psihologinji što je stalno nešto zapisivala, no rekla mi je što je zapisala pa je bilo okej. Tu sam se osjećala malo distancirano od nje, ali ipak - dobila sam odgovore (od i iz sebe) i nadu i motivaciju za dalje. No offense za psihologinju. Samo osobne  preferencije. :D

Psihoterapija

Za uvod u ovaj dio napravila bih malu digresiju te pojasnila razliku između savjetovanja i psihoterapije. Za oba slučaja imamo dosta preklapanja i često se laički smatraju istima. Ono što je bitno kod oba procesa jest uspostavljanje povjerljivog klijenta i terapeuta te terapeut ima cilj poboljšati kvalitetu klijentova života. Oba su namijenja svim ljudima, neovisno o dobi, spolu ili bilo kojim drugim karakteristikama.  odnosa Doslovan prijevod psihoterapije je tretman psihe te zahtijeva malo više vještina nego li savjetovanje. Psihoterapeut može pružati usluge savjetovanja, ali psihološki savjetnik ne može provoditi psihoterapiju ukoliko nije prošao odgovorajući trening i edukaciju. Savjetovanje nam često pomaže u kratkoročnim, specifičnim poteškoćama poput organizacije vremena, unaprijeđenje odnosa i slično, dok psihoterapija može biti kratkoročna i dugoročna. U psihoterapiji se uzimaju u obzir sva prethodna i sadašnja iskustva, akcije i ponašanja koji potencijalno duže vrijeme muče klijenta te ga onemogućavaju u daljnjem osobnom razvoju i narušavaju njegovo mentalno zdravlje. Također se na psihoterapiju odlučujemo i kad tražimo načine za boljim i smislenijim životom te kad želimo poći u potragu za korisnijim strategijama za suočavanje u svakodnevnom životu i živjeti svoj puni potencijal (izvor: PsiHelp). 

I tako sam ja malo po malo gradila te neke staze gdje otkrivam sebe. I došla sam do stadija gdje me više nisu mučili problemi sa faksom već sam shvatila da tim problemima pripisujem nešto drugo - dvojbe unutar sebe. Nepoznavanje sebe. I tu sam se odlučila za psihoterapiju.

Moram priznati da sam ovu terapeutkinju njušila malo duže vrijeme dok joj se naposljetku nisam odlučila javiti. Čak smo se čule preko telefona (mislila sam da se to ne radi, zar nisu to ''privatne, nedostupne'' osobe?). 

Idući do moje (nove) terapeutkinje u glavi mi je bilo: 1) što ćemo pričati (nisam imala pojma kako započeti razgovor iako sam već bila na savjetovanju prije), 2) kako će to izgledati, hoćemo li odmah pričati o mojem djetinjstvu (ah, Freud) i 3) rekla sam si da ne razmišljam previše i da ako ne kliknemo odmah, nije kraj svijeta (moš' misliti kako mi se lako pomiriti s time, tko će tražiti novog...)

Došavši kod nje, pričale smo tako lako, jednostavno i ja sam osjetila ono što mi je trebalo - ‘’Čujem te i razumijem te i želim te upoznati’’.
Ja sam došla s postavljenim ciljem ‘’želim se upoznati’’. Nisam ni slutila u što će me sve odvesti taj cilj.

Danas znam da je to bila najbolja odluka. A i cilj se u međuvremenu malo promijenio. Ali terapeutkinja se zato još nije ;).

Kao što možete pročitati, nećete odmah možda pronaći savršen match. Niti će problem s kojim prvi dođete mučiti zauvijek. Niti ćete ponekad uopće imati problem. Niti ćete znati što pričati na prvoj seansi. Niti što na sljedećoj.

Možda ćete zakazati termin, a na dan termina nećete znati o čemu biste pričali. Zato i jest psihoterapija. Zato i imate drugu osobu s druge strane koja će vam pomoći da dođete do onog što zaista želite izgovoriti, prisjetiti se. To je odnos. Obostran. Koji se s vremenom gradi. 

Ono što sigurno znam da dobivate, kad odaberete poslati poruku psihoterapeutu da ste zainteresirani za terapiju, jest hrabrost i nadu. I predlažem da ne čekate. Idite i kad ste dobro. Imat ćete za pričati. Uvijek se ima za pričati. 

Birati njegovati svoj mentalni um je odluka koja uistinu može promijeniti sutra. 🙂