Donijeti odluku da nam je potrebna pomoć druge osobe, da ne možemo više sami se kupati u svojim brigama i problemima, nije laka.
Dapače, ja sam svoju donosila možda 2 godine koliko sam svjesna i sve one godine kojih nisam svjesna.
Najintenzivnije se ta moja potreba odrazila u prvom mjesecu ove godine.
Ne moram ni pričati koliko sam raspisivala u dnevniku da ‘’ništa ne moram sama’’, da je vrijeme da se pobrinem za sebe i da kad ja nisam dobro, ni oni oko mene neće biti dobro.
I pisala sam ja to i razmišljala o tome dok nisam shvatila da me okupira to što se ne odvažim zaista i potražiti tu pomoć.
I to sam napravila krajem veljače.
I bila je to odluka zbog koje sam si jako zahvalna.
Tada mi uopće nije bila lagana.
U trenutku odluke i dolaska do psihologa/psihoterapeuta može se dogoditi da pomisliš kako ipak nemaš baš nekih problema (iako si prije toga točno znao što te muči).
Ja se tu nisam dala smesti. Odlučila sam da sam odlučila otići porazgovarati. S nekom neutralnom osobom. Nekime tko me ne zna. Nekoga koga ja ne znam.
Donijeti odluku dati povjerenje drugoj osobi nije lako. Vjerujem da i odatle polazi i naš otpor da toliko dugo znamo razvlačiti donošenje te odluke.
Meni je sada neizmjerno drago da sam se odlučila na taj dio. Shvatila sam, iskustveno, da zaista ne moram sama.
I imam još jednu dodatnu osobu za koju znam da će biti tu za mene i poslušati ono što imam za reći.
I ta osoba upoznaje onaj intimni dio mene i upoznaje me zajedno sa mnom.
I to je ljepota cijelog terapijskog procesa. Mi uz drugu, objektivnu osobu učimo i otkrivamo tko je ta osoba (mi, ja) koja se odlučila i odvažila doći u prostoriju gdje nema potrebu niti želi lagati. Jer se osjećaš sigurno.
I ono, u čemu počinješ uviđati magiju, je svaki puta kada ti terapeut ''vrati'' da si ti nešto uspio/uspjela. Da se to ne bi desilo bez tebe.
Odluka za otići psihoterapeutu nije lagana baš zato jer dovodi u pitanje našu ranjivost, priznajemo sebi da smo slabi, a zapravo bismo se tu i trebali najviše pohvaliti. Jer ranjivost pokazuje koliko smo si bitni. Da smo si bitni toliko da odlučujemo tražiti pomoć za sebe.
Psihoterapija ili odlazak psihologu je kao melem. Ne trebamo čekati da se nešto dogodi, da nešto popuca već možemo otići i kada je dobro, njegovati kada je zapravo i sve okej. I iz tih trenutaka puno učimo o sebi jer saznajemo da mi gradimo te trenutke. <3
Add comment
Comments