Adolescencija je period u kojem se javljaju mnoge promjene i brige.
Odlučiti koji ćemo faks izabrati, hoćemo li na faks, hoćemo li uzeti slobodnu godinu, što želimo zapravo, tko smo mi, tko mi vjerujemo da jesmo, zašto se nešto ne bi moglo drugačije…
Mnogobrojna su pitanja koja nam se postavljaju i možemo osjetiti da smo puno toga natrpali u svoj ruksak i da se moramo sami nositi s time. 🫠
Istina je da neke stvari iz ruksaka nisu isključivo naše i ono što smo mi odabrali pa je onda i u redu ostaviti ih tamo gdje i pripadaju.
Visoki standardi koji se danas predstavljaju odvode nas od one naše biti, našeg ja. Pri tome se javlja osjećaj nesigurnosti, kao da nam nedostaje smjernica, nikad nismo dovoljno dobri, nikad se ne uklapamo u taj kalup zvan ‘’kalup društva’’.
Gubimo sebe i svoju zaigranost, identitet u moru svakakvih moranja, sadržaja i informacija koje nam dolaze na sve strane, a mi možda samo želimo malo utišati te informacije da bi mogli čuti i sebe.
Izazovno je danas biti mlada osoba.
I zato bih ja svakoj čestitala - jer se uspijeva kretati ovim nejasno definiranim putevima sagrađenim od društva koje uopće ne sluša i ne može čuti što je zapravo potrebno svakom pojedincu.
Standardi su postavljeni toliko visoko da ni oni koji su ih postavili/postavljaju ih ne mogu ih dostići.
Živimo u svijetu gdje smo online jedno, a uživo nešto sasvim drugo, a ipak - uspijevamo ostati osobe.
Snaga je danas biti mlada osoba koja samo traži da je prihvaćena onakva kakva jest.
S obzirom da smo u društvu i da nikad nećemo dostići te standarde i želje, možda da mi naučimo prihvatiti sebe i sebi biti prijatelj koji ne postavlja standarde i uvažava nas takvim kakvim jesmo.
Onda će nam vjerojatno biti svejedno što je vani u društvu i koji su standardi. Jer smo mi dobro. Mi smo sebi dobri i ovakvi.🥰
Add comment
Comments