Da, da. I ja sam mislila da kad istupiš van zone komfora da će se sve tresti i da će svi znati. Ali izlazak iz zone komfora je jedna tvoja pobjeda koju si ti napravio, a ne mora znati nitko za nju.
Revolucionarno je tebi. Možda ne i drugima.
Ali ono što se ne vidi je tko ti postaješ.
Gusjenica se pretvara u leptir.
Ja sam mislila da je potrebno neko vrijeme kada će ‘’biti vrijeme da istupim iz zone ugode’’. Ne znam jesam li se iznenadila kad sam shvatila da ‘’to vrijeme’’ može biti bilo kada - kada ja odaberem isto i učiniti.
Kako ja izlazim iz zone ugode?
Nekada je to bilo samo podići ruku na predavanju.
Ili javiti se za prokomentirati nešto.
Ili poslati poruku za pomoć.
Ili zatražiti pomoć.
Ili reći ne mogu.
Ili uložiti novac koji sam zaradila na sezoni za program koji se bavi osobnim razvojem.
Ili upisati planinarsku školu bez da ikoga ne znam.
To su sve moje male pobjede koje nekome možda zvuče jednostavno. Meni nisu bile jednostavne.
Sjećam se svakog onog osjećaja da bih samo htjela pobjeći i ne pojaviti se. Napraviti taj 1 korak i nestati.
Ali znala sam da se ništa nije dogodilo, ako nakon tog jednog ne napravim još jedan.
I evo me tu danas.
Kada mogu podići ruku na tome predavanju.
Kada si dajem dozvolu da slobodno izrazim svoje mišljenje.
Kada upisujem razne tečajeve i ne brine me što ne poznajem nikoga jer znam da ću naći svoje društvo, svoj kalup.
Kada samoj sebi dajem priliku da si vjerujem i da jednostavno budem u toj neugodi koliko god mi trebalo da mi postane ugodno.
I ništa ne forsiram.
Dajem si strpljenja.
Učim si ga davati.
Danas mi je možda izazov i izvan zone komfora fokusirati se na jednu stvar.
Ili odraditi projekt o kojem toliko raspisujem, pričam, maštam.
Možda i popeti neki zahtjevan vrh.
Danas su to moji izlasci iz zone ugode koji bude istu onu reakciju kao što je budio i onaj kada je samo trebalo podići ruku ili reći ‘’ja to ne znam ili ne mogu’’.
Ono što je razlika kako se ja ponašam prema tome osjećaju.
Više si ne predbacujem da sam slaba, da nemam dovoljan karakter, da možda nisam stvorena za takvo nešto.
Sjedim s tim osjećajem.
Ponekad me malo uznemiri, ali se podsjetim da treba vremena.
Učim biti blaga prema sebi.
Nitko ne dolazi tamo gdje je sada nekom magijom.
Svi smo od krvi i mesa - svi smo ljudi.
Što znači da svi imamo jednake šanse za postati onom osobom kojom želimo.
I to ponekad od nas zahtjeva da smo u neugodi.
Ali neugoda, kada radimo nešto novo, nešto izvan onoga što smo mislili da je za nas moguće, je nužna.
Ono što ću ti reći je da ukoliko ustraješ i sjediš s njome - uz neugodu se javlja i osjećaj uzbuđenja. I kako radiš, dosljedno i konstantno neku akciju, primijetit ćeš kako je nestalo one neugode.
Izgledat će kao da je uvijek bilo tako. Ali ti i ja znamo da nije. Ali si uspio/uspjela.
Što te straši, ali danas odlučuješ napraviti, makar krenuti s onim najmanjim, najjednostavnijim korakom? Piši mi.
Add comment
Comments