Često nas neke stvari kod drugih ljudi živciraju ili nam ne sjedaju. Ono što ja volim u tim trenucima učinit jest proučavati sebe i razmišljati smeta li mi to isto i kod mene? To što sam možda neodlučna ili drugima dajem supermoći za nešto što oni mogu i zbog čega je to tako, a ja isto zbog toga ne mogu?

Često volimo svoje odluke ostaviti nekome drugome ne znajući da tako bježimo od odgovornosti preuzimanja kormila svojeg života. U nastavku slijedi red misli o tome kako je odluka na samo jednoj osobi - nama. 

Imaš XY godina zato i možeš!

Sjetim se često komentara koji su upućeni meni ili mladima poput: ‘’ma još si mlada zato i možeš’’, ‘’kad si mlad, sve se može’’ i onda promišljam: zdrav si, imaš noge, ruke, tijelo, mozak (pod pretpostavkom da radi) i zašto bi ti onda trebala ‘’mladost’’ da radiš neke stvari? 

Da, biologija s godinama radi svoje i to je u potpunosti jasno. Ali to ne znači da nešto ne možemo - itekako možemo, ali možda u nešto manjoj mjeri nego li prije (što ne mora značiti!). 

Ono o čemu se tu radi jest da nam se ne da pokrenuti, preuzeti odgovornost da smo mi ti koji odlučujemo hoćemo li se pokrenuti ili ne.

Nije nam potrebna mladost, starost, ‘’dovoljno godina’’ da bismo učinili nešto. Potrebna nam je naša dozvola da mi krenemo, da napravimo prvi korak i da smo dosljedni u njemu. Ustrajni.

Privremene odluke

Drugi tip može biti onaj koji održava neku naviku, rutine do određenog događaja. Tipa do vjenčanja ću vježbati, hraniti se zdravo, redovno spavati. A onda nakon istog mi to više neće biti potrebno.

U tom procesu do tog događaja mi smo izgradili potpuno novog sebe, nove rutine, novi stil života.

Pa se onda pitam: ,,Kako je moguće da iste tako lako odbacimo samo zato što je prvotno bilo zamišljeno u svrhu nekog događaja?'' Kada pogledamo unatrag, koliko smo toga dobili što smo zbog toga događaja promijenili svoje rutine i navike i sada to mislimo samo tako ostaviti u zaborav?

Jedno je kada je taj proces bio sasvim restriktivan i više smo gubili nego dobivali, ali ako smo promišljeno ušli u njega i sada bismo ga odbacili jer ‘’nema više za što služiti’’, nije li to malo licemjerno?

Ima za što služiti - za tebe, tvoj ‘’novi’’ život. Zdraviji, svjesniji, balansiraniji.

Ako smo u nešto dali 3, 6, 9 ili 12 mjeseci , iako možda nije bilo namijenjeno većoj svrsi poput zdravijeg života, ali je imalo svrhu ‘’dobro se osjećati na taj dan’’, što kada bismo nastavili s time i da ne bacimo te mjesece u vjetar? Što kada bismo samo malo uspjeli zastati, vidjeti što nam je ta odluka, ta navika, ta rutina donijela u tome vremenu i odlučiti se pozabaviti s njome još malo?

Mi biramo. I u većini životnih situacija imamo izbor. Pitanje je želimo li ga vidjeti i priznati si da je odluka jedino naša.