U mjesecu smo rujnu, nekako mjesec koji me uvijek asocira na neku novu svježinu, dolazak jeseni, novo razdoblje, doba, sezonu, početak školske, a kasnije i akademske godine i stvaranje možda novih ili vraćanje starim rutinama.

I svi smo, vjerujem, do sada u rujnu iskusili one ‘’nove početke’’ ili ‘’ponovne početke’’. Možda se vraćamo u školske klupe ili u ured. Možda mijenjamo posao jer nam je ljeto otkrilo da ono što smo do sada radili nije za nas. Možda krećemo na faks ili smo odlučili još malo pričekati.

I sve su to promjene koje mogu biti dosta neugodne. Jer se do sada nismo našli u takvoj situaciji. Ili se jesmo, ali smo zaboravili kako je biti u istoj.

Svi imamo resurse za nošenje s neugodom

Ja vjerujem da svatko od nas ima resurse i načine kojima se može nositi s novim poglavljima i promjenama koje donosi novo razdoblje. Sam primjer je početak škole. Svake godine, idemo u razred više. Ne znamo što nas čeka, osim onoga što smo čuli od drugih. Možemo to shvatiti kao stepenicu više, novu situaciju s kojom ćemo se znati nositi jer ne bi bila pred nama i mi se ne bismo u nju upuštali da nemamo resurse za nju. Pa mislim, tko nas je pustio u viši razred ako nismo spremni za njega?! 

Strategija za neugodu

Strategija koju ja volim koristiti u novim situacijama koje me vode van zone ugodnosti, ali istovremeno osjećam i tu neku uzbuđenost jer je nešto novo, ne znam što me čeka, ali me veseli otkriti, jest da se zapitam kako sam prethodni put uspjela prijeći preko te prvotne neugodnosti. Na prvu dolaze odgovori poput ne znam, ma joj nekako jesam, ali potičem vas, izuzetno je bitno - dajte si priliku ostati s tim pitanjem, raspisati - Što sam učinila prošli put i da sam ipak uspjela proći svu tu neugodnost koju donosi novi početak?

Podsjetite se da vi danas ne biste imali priliku uopće ići na tu novu razinu da prethodnu niste uspješno savladali, a jeste - jer ste danas tu. 🙂

Mozak ne želi dalje...

U toj početnoj neugodnosti možemo ‘’preživjeti’’ tu prvu situaciju, ali onda nam se dalje može javiti osjećaj ili misao ‘’joj možda ipak ne bih, ma sad se ne osjećam najbolje, javit ću da mi nije baš dobro’’. U ovakvim slučajevima je prvi korak osvijestiti i zapitati se: ''Govorim li to jer mi je još uvijek teško, nova je i neugodna situacija u kojoj se nalazim pa tražim opravdanje kako da je izbjegnem (iako sam ‘’preživjela’’ prvotnu)? Ili je zaista toliko mučno, izazovno da jednostavno se ne mogu pojaviti?''

Prema osobnom iskustvu, većinom nas mozak sabotira samo zato što je još uvijek novo, svježe i malo mu se neda pojavljivati opet i osjećati tu laganu neugodu. Onu malu knedlicu u grlu, leptiriće u trbuhu i neizvjesnost.

Ali ono što čini razliku je da ukoliko se svaki put IPAK odlučimo pojaviti UNATOČ neugodi koju osjećamo, ta neugoda svakim pojavljivanjem će se smanjivati. Sve dok neće ostati uzbuđenje i znatiželja za svaki sljedeći put.

Stvarno je korisno pratiti te svoje tranzicije i rast, a najbolji način po mojem mišljenju je voditi dnevnik. 

Ustrajem i ne odustajem

I kada tako, ustrajemo u tim početnim trenucima, kalibriramo sebe na jednu novu poziciju - poziciju gdje je neugoda svedena na minimum jer vidimo da smo preživjeli onaj početak koji nam se činio užasno stresnim, nepotrebnim i pitali smo se ‘’Zašto se svaki put moram dovesti u takvu situaciju’’ ili ''Što je meni ovo trebalo?!'', a uzbuđenje i znatiželja rastu i potiču nas na nove izazove.

I onda i izabiremo nove izazove jer imamo dokaze da smo preživjeli one prve. 

Mentalni rast i klađenje na samog sebe da možemo nešto, izazovno je jer nije opipljivo.

I sama se toliko puta poskliznem na istome jer je frustrirajuće ustrajno raditi na nečemu za što nemam odmah opipljive dokaze. Ali taj trud se definitivno isplati jer kasnije se događa kumulativan efekt gdje sve izgleda kao da smo s lakoćom došli do neke pozicije, situacije.

Neugodu zapravo možemo shvatiti kao izazov da isprobamo to nešto što je izaziva.

Mjesto gdje se neugoda javlja je mjesto gdje je naša prilika i poziv za rast.

A kada je jednom savladamo, nema moćnijeg osjećaja nego li onoga kad shvatimo koliko zapravo možemo. 

Koja je situacija tebe natjerala izlazak iz zone ugode i kako si ustrajao/la u njoj? Što si naučio/la o sebi?