Statistike pokazuju da 94.2 % korisnika interneta ima profile na društvenim mrežama, a 97% tinejdžera izjavljuje da Internet koriste gotovo svakodnevno. Ove brojke nas mogu i ne moraju začuditi jer htjeli-ne htjeli danas živimo u vremenu gdje je prisutnost online nekako pod ‘’must’’. 

Što točno gledamo?

Pitam se, uz toliko sadržaja i fotografija na Instagramu, koliko zapravo mi poznajemo sebe u sadašnjosti? Pogledavši samu sebe i odabir svojih fotografija koje svjesno stavljam na IG, to su samo one fotografije gdje najbolje ispadneš i na kojima se čini kao da se odlično zabavljamo. 

Ali to je samo dio. I toga se vrijedno prisjetiti. 

Mi na društvene mreže stavljamo samo dijeliće sebe i svoje svakodnevnice koju u cijelosti poznajemo samo mi. 

Sljedeći put kad se ulovimo u ''skrolanju'' i gledanju tuđih, ‘’idealnih’’ života, vrijedno se podsjetiti kako je to samo dio njihovog ‘’savršenog’’ trenutka u (širokoj) svakodnevnici. 

Čemu težimo - idealnom ili realnom?

Gledajući te ljude, fotografije, videozapise i tuđe živote možemo si postaviti pitanje ‘’Zašto meni nije tako?’’. To pitanje nas može odvesti u smjeru: a) ljubomoran/na sam na osobu jer čini se kao da joj sve cvijeta u životu, ona nema ovakve brige i probleme s kakvima se ja suočavam ili b) kako da ja imam tako nešto?

Za b) varijantu bismo se složili da zvuči nekako zdravorazumski, ali opet trebamo malo mućnuti glavom. Je li za moju trenutnu situaciju takav identičan život moguć? Želim li ja zaista živjeti kao ta osoba ili mi se samo sviđa vrijednosti koje ima npr. sloboda da se bavi aktivnostima koje želi, zabava, učenje? Je li ovo što je ova osoba prikazala njezina svakodnevnica i ono što ona živi ili je samo dio?

Rekla bih da bismo danas najviše trebali učiti svemu pristupati s dozom kritike, sumnje, ali i racionalnosti i svjesnosti o realnosti. Realnost na društvenim mrežama je da postavljamo svoje najbolje trenutke, a realnost u stvarnosti je da imamo cijeli spektar trenutaka i emocija i da smo svi na kraju osobe koje navečer odlaze na spavanje sami sa sobom i životom koji imaju. 

Ideal ne postoji. Idealno tijelo, život, osoba je onako kako ti to vidiš i definiraš.

Tko zapravo kontrolira ono čemu se izlažemo?

Istina je da nismo zaštićeni. Da svako može doći do naših informacija, kao što i mi možemo do tuđih. I da smo na neki način konzumenti onoga što nam se plasira.

Bitno u svemu tome jest da mi određujemo što i koliko. Mi smo ti koji biramo otići na tu društvenu mrežu, stranicu. Mi klikamo ono što nam je privlačno. Mi se zadržavamo na onome što nam ‘’krade’’ pažnju.

Ukoliko svjesnije počnemo pristupati ovome, možemo shvatiti da dajemo, nečemu što je ljudskih ruku djelo, da nas kontrolira, konzumira. Zar nije to malo nelogično? 

Dajemo kontrolu nečemu nad čime mi imamo kontrolu. I to je zapravo olakšanje. Kad shvatimo da mi sami odabiremo da se zadržavamo na tim stranicama, platformama, nemamo što ili koga drugog kriviti. Nije kriva dosada. Nije kriv zanimljiv sadržaj. Nije kriv sadržaj koji plijeni našu pažnju. Mi smo to izabrali. Izabrali smo provesti vrijeme tamo. Kontrola je u našim rukama. Cijelo vrijeme.

I nemam ništa protiv mreža. Dapače, divne ljude i puno dobrih lekcija svakodnevno pronalazim na istima. Ali sam svjesna da ne provode svi tako svoje vrijeme na društvenim mrežama. Nisam ni ja. Sve dok nisam odlučila ili izbrisati profile koji mi ne nude edukativan, koristan sadržaj ili deaktivirati svoj privatni profil tako da imam samo ovaj gdje objavljujem svoje misli. Vrlo jednostavno. Jer je kontrola u mojim rukama. I ja biram. A biram više vremena da se stvarno bavim stvarima i sadržajima koji me zanimaju, da su mi mreže izvor informacija i zajednice, a ne izbor kad ne znam što bih radila. A zabavu onda odlučujem kreirati u stvarnosti, na svoj način.

Biraš li se isključiti?

Preplavljeni smo.

Polazim od sebe - preplavljena sam. I zato se biram isključivati i provoditi čim više vremena negdje vani. Sama ili s nekime. Nebitno.

Potreban nam je taj reset. Potrebno nam je da se opet naučimo vratiti k sebi. I to je danas zaista teško. Stalno kao da imamo potrebu biti viđeni, a biti viđen povezujemo s pojavljivanjem na društvenoj mreži. Kad smo zadnji put otišli negdje s nekim na kavu, u šetnju, a da smo mobitel ostavili negdje dalje od nas? 

Najbolje što možemo odlučiti je, prvo manjim korakom, aktivnosti na mobitelu zamijeniti nečim drugačijim. Provođenje vremena na društvenim mrežama je navika koju smo usvojili što znači da je moguće i prestati. I nije stvar da potpuno trebamo nestati i više nikad ne biti dostupni. Budimo realni - to je danas nemoguće. Rijetki su poslovi gdje ti nije potreban Internet. 

Možemo, za početak, osvijestiti koliko vremena nam ''oduzimaju'' društvene mreže, osvijestiti koji sadržaj konzumiramo i što nam od njega koristi.

✅ Prvi korak - osvijestiti.

Ja sam tu znala biti dosta stroga prema sebi, ali sam shvatila da sam već u prednosti čim uočim kada uzimam mobitel u ruke i kada se odlučujem na skrolanje. Tim prvim korakom tada možemo raditi na sljedećima - smanjivanje vremena koje provodimo na društvenoj mreži pa sve do potpunog nekorištenja istih.

Podsjećam - kontrola je u našim rukama. U što ćeš danas uložiti onaj dio vremena koje koristiš provodeći na društvenoj mreži - u kuhanje, čitanje knjige, plesanje, gledanje u zid, ležanje, odmaranje, par sklekova ili cijeli trening? Uloži u nešto što te veseli.

I kao sa svakom promjenom - kreni od najmanjeg, najjednostavnijeg koraka.