Jesmo li uopće svjesni koliko je naše tijelo snažno i koliko nam je potrebno?

Ja sam taj moment doživjela na jednom planinarenju. Bila sam u najgorem stanju - emotivno, a i tjelesno.

Sa svojih 166 cm visine pala sam na 46 kg. I furala sam planinarenje, vježbala kod kuće, šetala…sve da budem nekako manja, nevidljiva. Između ostalog sam i planinarila. I onda se dogodilo da sam prilikom uspona kolabirala, tj. srušila se.

Prestrašila sam i sebe i svojeg tatu koji je taj dan išao sa mnom. 

Osjeti strah...i mijenjaj

Taj strah mi se toliko urezao u sjećanje. Još ga mogu osjetiti i danas i ne mogu mu biti ništa drugo nego zahvalna. Bio je to strah da ću ostati slaba i da se neću moći baviti stvarima koje volim.

Neke od rečenica doktora, koji su me pregledavali tog dana, bili su da moram stati s vježbanjem i dobiti kile jer sam na granici s težinom.

I do tada sam, kao djevojka od 16 godina, mnogo čitala i znala o poremećajima u prehrani i znala sam što slijedi ukoliko se nastavim srozavati tom krivuljom i odlučiti ostati u tome začaranom krugu. A nisam to željela. Željela sam biti ona djevojka koja je uvijek bila aktivna, voljela je fino pojesti i koja je svaki slobodan trenutak voljela provoditi u prirodi, u društvu, smijati se i koja je imala neki utopistički pogled na svijet.

Taj strah od gubitka svega toga je bio moja prekretnica i moj poziv da nešto moram mijenjati. I znala sam da to nešto nije samo dobitak na težini, nije samo manje vježbanja već je to većim dijelom rad na onome unutra.

Ono što nam nedostaje se nalazi u nama

Što ja dobivam time što izgladnjujem svoje tijelo? Kontrolu. Lakše je bilo kontrolirati nešto izvana nego li pronaći to unutra.

Ni komplimenti, koji su prvo stizali kad sam se smanjivala, nisu bili više dovoljni jer sam ja od tih komentara poželjela biti još manja, a onda sam željela i da prestanu komentari jer više nisu bili ‘’komplimenti’’ već zabrinutost.

Htjela sam biti prihvaćena - ali ne izvana i onako kako sam izgledala, već da je prihvaćeno moje znanje, trud, upornost, hrabrost, volja, empatija. I to nisam mogla dobiti ni od koga niti je itko mogao mi dati iste u dovoljnoj mjeri koliko sam ja to trebala dati samoj sebi.

Morala sam samu sebe držati i na samu sebe računati jer nitko to nije mogao napraviti za mene osim mene.

Napredak dolazi neprimjetno

Kako sam gradila tijelo, stvarala ga snažnim, jačim, izdržljivijim, tako je i glava postajala jača, svoje i vrline i mane počela sam gledati iz više perspektiva i prihvaćati da su one dio mene koliko god ih se ja željela riješiti.

Tada nisam možda vidjela koliko sam napredovala u glavi i ojačala glavu kako je tijelo postajalo jače, ali danas, kada svjesnije pristupam svim tim događajima i osvrćem se na njih, sada vidim koliko je značio taj strah da ću ostati slabom, malom i onom koja se ne bavi onime što je uistinu veseli.

Čudna je ta životna putanja koja nas vodi na toliko putova koje tek trebamo otkriti. Ni ti ni ja ne možemo otkriti svoju snagu ukoliko ne zakoračimo pogledati gdje se ona nalazi. A život će nam servirati situacije koje nas izazivaju i traže od nas da pokažemo gdje smo slabi, ali i gdje smo i jaki. 

Neka ti moja priča posluži kao poziv. Kao poziv da ne čekaš sutra da bi počeo/la brinuti o sebi. Da ne čekaš sutra da ti bude bolji dan i/ili lakši za usvojiti nove navike.  

Cijeniš li svoje tijelo?

Cijeniš li što sve ono može, što ti omogućuje?

Kako se brineš o svojem tijelu? Odražava li tvoj odnos prema tvojem tijelu odnos koji imaš prema samoj sebi?

Koliko si kritičan/na prema samoj sebi i iskorištavaš li svoje tijelo kako bi nosilo te tvoje kritike?

Na koje načine možeš prihvatiti sve ono što jesi? 

Kome se možeš obratiti za pomoć ako smatraš da bi bilo dobro imati podršku uz sebe? (ovo je jedan od najvažnijih i najhrabrijih koraka koji možeš poduzeti)

Kako se osjećaš TI za godinu dana ukoliko odlučiš biti osoba koja se brine o svojem tijelu, a pritom njeguje i svoj um? Koji je to korak danas, navika danas koju možeš usvojiti/poduzeti da bi verzija tebe za godinu dana bila ponosna na tebe?