Zavrtjela sam malo film u glavi i prisjetila se prošle ljetne sezone kada sam preko ljeta ostala u drugome gradu odraditi sezonu koja mi je otvorila toliko novih vidika, toliko sam lekcija i spoznaja dobila o sebi da je nevjerojatno što 3 mjeseca mogu učiniti od osobe. 

Negdje sredinom rujna preispitivala sam kako ću dalje s obzirom da dolazi akademska godina. Pitanje je bilo koje ću aktivnosti odabrati, u što ću uložiti novac koji sam zaradila i slično. I tu negdje se provlačila ideja kako volim planinariti i prirodu, ali nikako da krenem. Nikako da živim to što kažem da volim.

Točno se sjećam tog trenutka kada sam si postavila pitanje: ,,Pa dobro, ako ti toliko to voliš, zašto to i ne radiš?’’ . I tu se desio neki moj AHA-moment kad sam shvatila da nitko neće početi opet planinariti, biti u prirodi za mene nego sam ja ta čija je odluka i odgovornost da živi i radi ono što kaže da voli raditi. Tu je bila ta jedna odluka za sljedeću akademsku godinu - 1 dan vikend-planinarenja. Bez obzira na sve. Bez obzira na kolokvije. Bez obzira na ispite. Jedan dan u tjednu si mogu priuštiti da se bavim aktivnošću koju volim, koja me hrani i koja me odmara. I to zaista na papiru zvuči lagano i jednostavno, ali kad treba postati osoba koja to zaista i radi, e tu već počinje posao. 

Ono s čime sam se suočila jesu misli poput ‘’ali sutra je kolokvij’’, ‘’ali što ako nisam sve naučila i taj 1 dan mi baš treba’’, ‘’što ako će biti loš izlet’’. Ponosna sam na sebe da sam čvrsto odlučila si stvoriti dokaze da ja to mogu i da uopće nije stvar da se ja nešto nisam naučila, da neću stići već da ja sebi ne dajem priliku da se odmorim, da napunim baterije aktivnošću u kojoj zaista uživam.

I nije bilo lako. Nisam mogla biti 100% prisutna u početku nego sam uvijek nekako bila pola-pola. Pola u prirodi, a pola u onome što me čeka sljedeći tjedan. Bitna stvar je da sam si dala priliku da budem pola-pola. Da nisam odmah 100%. Kao da sam znala da ću jednom moći biti i 100%, ali da sada, u početku, ne mogu to očekivati od sebe. I nevjerojatno sam ponosna na taj sklop koji sam imala na samom početku. Jer često u neke navike ulazimo s mišlju da treba odmah 100%. Pa kako čovječe? Jesi li odmah kao mali prohodao? Zamisli klinca koji čim spozna da ima noge da odmah prohoda i to ‘’savršeno’’. Nezamislivo jelda? Jer znamo da je proces. 

I zbog te jedne odluke i zbog toga što sam si dopustila da je okej da sam 50% prisutna u onome što volim, u drugom semestru iste akademske godine uspjela sam cijeli vikend, bez obzira bio kolokvij u ponedjeljak, ispit ili nešto treće - uzeti cijeli vikend i provesti ga negdje bez signala i s glavom samo tamo - u prirodi. I tu sad shvaćam kako je dovoljna jedna odluka. Prvo odluka o promjeni, a onda odluka da ne treba i ne mora biti 100%. 

Sve kreće od te jedne odluke da počinjemo sada, danas. Da ne možemo više stavljati stvari koje volimo na čekanje i da je pravo vrijeme za krenuti bilo još jučer. I to kretanje nije i ne mora biti savršeno. U početku će biti prilično krivudavo, nesavršeno. I to je okej. Sjeti se djeteta kojemu isto treba tisuću padova i tisuću dizanja da bi usvojio motoriku kretanja. Daj si vremena.

Što kaže da voliš, a ne radiš/ne baviš se time u svojoj svakodnevnici?

Što očekuješ da radiš 100% iako si tek krenuo?

Stvaraš li si dokaze u svojoj svakodnevnici zašto ti to možeš i zašto ćeš uspjeti?

Kako možeš to što voliš uklopiti u svoju TRENUTNU svakodnevnicu?

Umjesto čega možeš možda raditi/bavite se onime što voliš? Je li to ono vrijeme provedeno skrolanjem na Instagramu, gledanjem serije koja ti ionako samo ubija dosadu ili slično? Često imamo više vremena nego što mislimo.

Naučit ćemo putom, a do tad, samo se krećimo nesavršeno.