Oduvijek sam bila aktivna osoba. Odmalena sam voljela igrati nogomet s bratićem, susjedima, pa sam onda upisala i rukomet.
Ležali su mi ti grublji sportovi i na neki način sam se osjećala snažnom, sposobnom.
Negdje u petom razredu osnovne škole je došao pubertet i moje tijelo se počelo mijenjati. I ja sam tih promjena bila prilično svjesna.
Ono što sam tad znala je da se moje tijelo mijenja i da je to neki prijelaz u odraslu dob, ali, iako sam ja to znala (i pripremali su me, svi se sjećamo onih predavanja u OŠ na temu puberteta i naših reakcija kao da se to nikada neće dogoditi nama😂), jako je teško to prihvatiti. Dogodi se preko noći, ti u nekom drugom tijelu koje je sad zaobljeno malo tu, malo tamo.
Iznutra i i izvana sam proživljavala te promjene te sam se povukla u sebe. Kroz svoje djetinjstvo sam često slušala nezadovoljstvo ljudi njihovim tijelom i kako bi trebali smršaviti, kako su se udebljali, kako im smetaju ovi tu jastučići, oni tamo…I koliko god mi mislili da se to ne čuje ili da prolazi nezapaženo kod mladih, iz osobnog iskustva mogu reći da to ostaje prilično jasno zapisano u našem pamćenju.
Počela sam više promatrati sebe u ogledalu, uspoređivati se s drugim djevojkama, odraslim ženama, uspoređivati se s curama na Instagramu i onim top fit modelima. Nitko mi nije objasnio koliko je to nerealno. Jer nitko nije ni znao koliko sam tome izložena.
U jednom trenutku našla sam se u svojem najgorem stanju, onesvijestila se na planinarenju i tu sam bila: ‘’Okej, ovo nije u redu što radim i strah me da neću moći više uživati u aktivnostima’’.
Voljela bih znati gdje sam izvukla snagu da samoj sebi obećam da se ne želim više osjećati ovako slabo, ganjati neku idealnu težinu, neki idealni izgled. Rekla sam sebi da ne želim da moje tijelo ne može podnijeti napore i uživati u prirodi. Mislim da sam u dnevnik zapisala: ‘’Obećajem si da ću naći način i da ovo nije način na koji želim živjeti.’’
Na tome scenariju sam nevjerojatno i iznimno zahvalna. Jer mi je došao kao pravovremeni šamar. Jer sam se prestrašila. Jer nisam mogla zamisliti život u kojem sam ja slaba, ne mogu se baviti aktivnostima koje me vesele.
’'Obećajem si da ću naći način i da ovo nije način na koji želim živjeti.’’
Ono što mi je tad nedostajalo je bila osoba koja će moći biti uz mene u tome trenutku kad sam odlučila da ne mogu više tako, koja ima snage i kapaciteta za nositi se s mojim mislima, ponašanjima i koja mi neće govoriti ‘’ma samo moraš malo više pojesti’’. Sasvim krivi pristup i sasvim bullshit pristup. 🙃😉
Nedovoljno hrabra da potražim pomoć stručnjaka, odlučila sam samoj sebi postati podrška. I možda bi bilo brže i lakše da sam imala nekog tko ima kapaciteta nositi se s mojim stanjem i mojim borbama, ali i ovako sam dobila neizmjerno veliku lekciju o vlastitoj hrabrosti i upornosti. To je bio moj početak, moj wake-up call. Sad, kada gledam ovako u retrospektivu, neizmjerno sam ponosna na tu Lanu. Na tu djevojčicu od 16-17 godina koja je samoj sebi odlučila biti podrška i snaga. Divim joj se jer bez nje - danas ne bi postojala ova Lana.
Možda nije trebalo biti lakše. Možda je trebalo biti baš ovako da ja danas tebi mogu pričati ovu priču i da ti možeš znati da nisi sam kroz što god da prolaziš. 🥰
Želim ti poručiti da idealno ne postoji. Da težnja k nekom idealu te odvlači od tebe.
Želim ti poručiti da te sasvim razumijem - da, pubertet, tinejdžerske godine, adolescencija su, da oprostiš, zaj***no razdoblje, ali i razdoblje toliko divnih mogućnosti.
Što kad bih mogao, unatoč svim ‘’nevoljama’’ koje ionako moraš proći, u njima pronaći svoju moć, žar i jedinstvenost? One tome i služe. I ja čvrsto vjerujem da nema ljepšeg nego kad odlučiš otkriti to čarobno u tebi.
’'Možda nije trebalo biti lakše. Možda je trebalo biti baš ovako da ja danas tebi mogu pričati ovu priču i da ti možeš znati da nisi sam kroz što god da prolaziš.’’
Add comment
Comments