U potpunosti se slažem da je lijepo biti na početku. Ali je i totalno sr*nje.
Kao osoba koja je jedva čekala da ode od kuće, (novi) početak mi je stvarno odlično pao, ali nisam bila pripremljena da s novim počecima dolaze i novi (emocionalni) izazovi (ili smo samo dovukli one stare u novu sredinu).
Stvarno sam uživala u tim prvi tjednima samostalnog života, daleko od roditelja, daleko od nekog drugog načina života.
Istina je, koju sam morala naknadno proraditi, da sam pokušala pobjeći iz jedne sredine i mislila da će dolaskom u drugu biti genijalno, ali nisam znala da ne mogu pobjeći od sebe.
Ovo je tekst iz dnevnika koji sam napisala na početku prve godine fakulteta:
Studentica sam prve godine preddiplomskog fakulteta psihologije. Na faks sam otišla 223 km od kuće. Novi stan. Nepoznat grad. Nova okolina.
Tjedan prije mojeg konačnog preseljenja/odlaska, vladalo je toliko uzbuđenje. Shvatila sam koji su to ljudi koji će uvijek biti tu za mene. Vidjela sam kome je stalo do mene i koga svakako želim, odnosno ne želim zadržati u svojemu životu. Taj tjedan dogodilo mi se toliko lijepih stvari, toliko divnih poruka, sve puno čiste ljubavi. I onda je došla nedjelja i vrijeme za polazak.
Stan me već na prvu očarao i znala sam da će mi biti dobro ako si sama tako i napravim. Srećom, imam blisku osobu pokraj sebe s kojom sam se uselila. Prva dva dana bila sam nekako ufurana i baš mi se sviđalo postati strancem. Onda sam svakim satom postajala pomalo anksiozna. Ne znam gdje sam, ne poznajem ama baš ništa. Postalo mi je teško. Počela sam shvaćati da sam napravila jedan veliki korak za 19-godišnjakinju. Ostala sam sama. Postala sam odrasla.
Imam još tjedan dana do faksa i još nisam u moodu kao da će se nešto bitno početi događati. Ali hoće se. Faks je ogroman. Sama sebi sam rekla da nisam spremna na toliko pažnje niti na toliko ljudi. Možda je i čar u tome – prvi put sam napravila nešto takvo, otišla od kuće, od poznatog i došla nekamo gdje jedino poznajem (iako ne JOŠ dovoljno dobro) sebe. Samo mi se vrte pitanja u glavi – hoću li ja to uspjeti? Je li ovo uopće za mene? Jesam li dobro odlučila? Što ako se ne uklopim? Što ako jednostavno neće ići? Što ako će mi biti ultra teško? Što ako neću imati dovoljno vremena za stvari za koje bih htjela imati vremena?
Voljela bih da mi je netko rekao da nakon faze uzbuđenja, slijedi i faza straha, straha od neizvjesnosti. Slijedi faza gdje se osjećamo strancem iako nas je to veselilo. Gdje se osjećamo malo, strano i preplavljeno. Gdje nismo sigurni jesmo li dobro izabrali. Voljela bih da mi je netko rekao da je to normalno.
Najčešći komentari koje sam dobivala kad bih se nekome izjadala bili su: ‘’ma to ti je uvijek tako za prvu godinu’’; ‘’prvi se mačići bacaju u vodu’’; ‘’proći će i to, stisni sada do kraja’’; ‘’prva godina je selekcijska’’...
I sve je to istina, ali meni u tome trenutku nisu trebale lekcije. Ne trebaju niti većini. Samo im treba osoba koja će reći: ''Da, okej je, tu sam, slušam te, reci sve što te muči.''
Ne trebaju savjeti. Potrebna je podrška. Ja sam bila dovoljno hrabra da potražim i psihološku pomoć jer sam se zabrinula za sebe. Drago mi je da jesam. Ovo sada shvaćam kao dokaz da me i tad, onako izgubljenu, ipak bilo briga za mene. Bilo mi je važno da sam dobro.
Ono što želim reći je da su počeci stvarno sr*nje. Koliko god bili uzbudljivi, toliko možemo osjećati i nervozu, anksioznost, strah. I TO JE OKEJ. Najbolje što možemo za sebe učiniti u tome trenutku jest potražiti podršku - roditelja, prijatelja, stručnjaka koji može s nama biti u toj tranziciji, u tom problemu, u tom početku, u tim osjećajima.
Birajte osobu koja ima kapaciteta nositi se s onim što trenutno proživljavajte i birajte brinuti se o sebi - to je najveći dar koji možete dati sebi kao dokaz da ste vi sebi dovoljno važni.
Add comment
Comments