‘’Nitko vas neće cijeniti više nego što cijenite sami sebe.’’

Ukoliko se bavite penjanjem, vjerujem da vam strah nije strana pojava. 

Iako sam tek dosta svježa u penjanju, strah me nije zaobišao niti će me valjda ikada.

Sjećam se prvih penjanja u leadu i onog momenta kada shvatiš da si prošao već dosta od zadnjeg međuosiguranja, sljedeće je još par poteza iznad tebe i držiš se za stijenu kao za svetinju.

Ono što mi se pokazalo najgorim u takvoj situaciji jest kada počnemo razmišljati, analizirati.

Kada počnemo razmišljati o padu, a ne o potezima koji su pred nama.

I zato je neophodno razvijati mentalne kapacitete da bismo se u toj situaciji izvukli.

Naučiti tehnike koje će nas vratiti u taj trenutak, s fokusom na sljedeće poteze i smjer pred nama. 

Kada pričamo o strahu, zapravo možda i premalo pričamo u istome u ovakvim vrstama aktivnosti.

Penjanje, visokogorstvo, alpinizam - sve su ovo visokorizične aktivnosti koje posljedično sa sobom nose strah, no opet, istome pridajemo premalo prostora za razgovor. 

Često ga shvaćamo kao slabost ili naš osobni nedostatak.

Zapravo je prirodno i jednostavno logično da ćemo osjećati strah.

Ono što nam kod istog može pomoći jest izgradnja samopouzdanja i vjere u sebe.

Da bismo gradili samopouzdanje u penjanju, neophodno je da osvijestimo svoje strahove. 

Što je to čega me strah kada se nađem u problemu, u detalju i kada počnem razmišljati o svemu, samo ne o svojim sljedećim potezima? Je li to povjerenje u partnera koji me osigurava? Priča koju sam čuo/la o smjeru prije nego li sam ga odlučio/la popeti? ŠTo sam si rekao/la taj dan? Kako se osjećam? 

Izložiti se strahu

Da bismo osvijestili gdje je naš strah jak, a naše samopouzdanje na stijeni slabo, potrebno je da mu se izložimo.

Izlaganje je neophodno kako bismo razumjeli kako unaprijediti svoju izvedbu, ali isto tako ne podrazumijeva da je izlaganje daleko izvan zone ugode.

Dovoljno da osjetimo strah i da nam je neugodno. Da ga možemo prepoznati. 

Kako graditi samopouzdanje u penjanju?

Kada smo samopouzdani i imamo vjeru u sebe, tada posljedično i penjemo s više samopouzdanja i sigurnosti u samog sebe.

           Za početak - poznato

Najbolji početak koji si možemo dati jest dobro zagrijavanje, na poznatoj ruti, fokusirajući se na lagano, fluidno kretanje, razmišljanje o položaju nogu i izvedbi samih pokreta.

Zatim, preusmjeravanje na smjer koji nam je nov i/ili nepoznat.

Kreni s istim kao i u prethodnom, početnom pokušaju - fokus na tehnike, položaj nogu i izvedbu pokreta. Bez previše razmišljanja i s fokusom na izvedbu. 

          Namjera

Prije samog smjera donesi odluku za samog sebe: ‘’Kada postane neugodno, nastavljam li?’’.

Čak i ako ne uspijemo proći detalj i preuzmemo rizik od pada, možemo biti i jesmo ponosni na sebe jer smo probali te nešto naučili za sljedeći put.

         Disanje i vraćanje fokusa

Smatram da se premalo priča o važnosti disanja u aktivnosti poput penjanja.

Pravilno i ispravno disanje ne samo da nam može poboljšati izvedbu već nas vraća u centar fokusa i premješta misli u ovaj trenutak sada i traženje rješenja za problem pred nama.

Prije svega, važno je ne otići u negativna razmišljanja i razmišljanja o padu i/ili neuspjehu.

Udahni duboko par puta. Centriraj se. I onda kreni dalje. 

       Kontrola - u tvojim rukama (i glavi)

Jedna od korisnih informacija koja može poslužiti u sljedećim pokušajima podizanja ocjena, ali i samog penjanja jest razmišljanje o samopouzdanju i strahu kao nečemu što možemo kontrolirati. 

Ja često strah zamišljam kao malog gremlina koji stoji pored mene i onda počinje izgovarati neke stvari kojih je njega strah.

I onda se sjetim da su to njegovi strahovi i da ne moraju biti moji.

I pitam se: ‘’Je li to uistinu stvarno i kolika je vjerojatnost? Kako ću znati ako nisam probala?’’.

Na ta pitanja moj gremlin nema neke uvjerljive odgovore pa ga odlučujem ne slušati. 

Samopouzdanje i strah mogu biti pod našom kontrolom ukoliko ih adresiramo i odlučimo raditi na istima.

Kao i odlično penjanje, tako i samopouzdanje se gradi kontinuiranim treningom (u ovom slučaju treningom uma).

Mentalni dio priče čini, po mojem mišljenju, jedan dobar dio penjanja.

Ja se uvijek volim podsjetiti, kada ne uspijevam popeti neki smjer, da uvijek postoji rješenje i način.

Nekada je to rješenje u drugačijoj sekvenci pokreta, a nekada je to prevladavanje mentalnih blokada koje su nam stajale na putu.