Svima nam je poznat osjećaj straha - znojenje dlanova, knedla u grlu, nervoza, nelagoda, mozak koji prelazi u automatski mode da bi spasio nas (i sebe). 

Strah je odgovor na prijetnju - stvarno percipiranu ili zamišljenu.

Kod osjećaja straha, aktivira se naš simpatetički sustav koji u krv ispušta hormone poput adrenalina i noradrenalina.

Isti ti hormoni dovode nas u stanje bori se, bježi ili zamrzni (fight, flight or freeze).

Evolucijski gledano, to je bio način koji nam je omogućio preživljavanje. 

U situacijama poput planinarenja ili penjanja, isti ti odgovori organizma mogu nas dovesti u nezavidnu situaciju.

U takvim aktivnostima, strah može dovesti do nastanka ozljede ili promjene u načinu izvedbe koja nas dovodi u opasnost (po život).

No, nije sav strah negativan te sam sigurna da su mnogi od nas osjetili strah u ulozi pokretača. 

Strah kao pokretač

Postoji nekoliko istraživanja na uzorku planinara i penjača koji idu u prilog tome da strah zapravo dovodi i do bolje izvedbe i stava u svakodnevnom životu, dovodi do razvitka poniznosti, ali i hrabrosti te povezanosti s prirodom. 

Strah u penjanju i planinarenju vodi nas izvan zone ugode u zonu rasta i za mnoge osobe je jedno izvanredno i iskustvo koje mijenja doživljaje samog sebe i svijeta oko sebe.

Prevladavanje straha zapravo je jedan i od glavnih motivatora osoba koja se bave penjanjem, alpinizmom i slično.

Dapače, strah u penjanju i planinarenju ne služi kao ograničavajući element već kao ulaznica za jedno sasvim drugačije i novo iskustvo. 

Baš zbog te satisfakcije i osjećaja u ovakvim aktivnostima, skloni smo poduzimati rizike koje uključuju osjećaj straha. 

Geni, okolina ili kombinacija?

Ono što istraživanja pokazuju jest da potreba za preuzimanjem rizika je kombinacija i osobina ličnosti, socijalizacije, ali i prijašnjih iskustva pojedinca koja su potaknula želju da traži taj osjećaj svaki sljedeći put.

Ako smo ikad probali penjanje ili planinarenje i uistinu nam se svidjela mješavina izazova, uzbuđenja, straha i uz to smo i uspjeli popeti ono što smo namjeravali ili smo naučili neke (korisne) lekcije, težimo ka tome da taj osjećaj proživljavamo iznova i iznova.

Na neki način smo se naviknuli na njega i on nas uvijek ‘’zove’’ da mu se vratimo, unatoč tome što istovremeno osjećamo i strah.

Potraga za rizikom zapravo je isto jedan od načina na koji stječemo pobuđenje tijela i organizma, a onda i osjećaja kojem se svaki put želimo vratiti. 

Drugačije građene osobe?

Iako bi se mislilo da planinari, alpinisti i (iskusni) penjači su drugačije građeni i ne doživljaju ili su imuni na strah, tome (nažalost) nije tako.

Kao i svi drugi smrtnici, i iskusan alpinist i penjač početnik doživljaju strah i tjeskobu.

Ono što čini razliku između iskusnog alpinista i onoga koji je tek počeo s penjanjem jest način suočavanja sa strahom.

Često, kada smo u nečemu početnici, nemamo dovoljno iskustva, ali niti resursa kako bismo se suočili sa strahovima pred nama.

S druge strane, oni iskusniji, ne dozvoljavaju strahu da ih zaustavi već ga prihvaćaju i koriste ga kao jedan jako vrijedan dio svojeg iskustva.

Ne trebamo čekati da bismo postali ‘’iskusni’’ da se naučimo nositi sa strahom.

Sa istim se možemo suočavati i birati kako ćemo se suočiti s njime u bezbroj svakodnevnih, a onda i u avanturističkim, ekspedicijskim situacijama.

Način na koji se nosimo s našim strahom zapravo određuje ishod naših uspona, ciljeva i slično. 

Kako umanjiti strah?

Držanje situacije pod kontrolom jedan je od najboljih načina gdje nam strah može biti koristan suputnik, a ne neprijatelj na putu ostvarenja naših ciljeva.

Imati kontrolu znači pripremiti se na sve što je moguće uzeti u obzir (oprema, vrijeme, okolina…) prije nego li se upustimo u avanturu pred nama.

Ono će nam donijeti osjećaj prividne kontrole i može nam pomoći u trenutku suočavanja sa preprekom, a onda i strahom. 

Neke od strategija koje su se kod sportaša pokazale najkorisnijima jesu pozitivni samogovor i određeni rituali.

O istima malo više u nekoj od sljedećih objava. 🙂

Također, fokus i samopouzdanje mogu izuzetno pomoći u nošenju sa strahom.

Fokus je neizmjerno bitan kod penjača te zapravo predstavlja jednu od glavnih intervencija u smanjenju straha.

Nedostatak samopouzdanja može dovesti do krivih pokreta, loših odluka što može doprinijeti umoru, a onda i nedostatku fokusa.

S nedostatkom fokusa dovodimo se u stanje straha i tjeskobe te kočimo svoju daljnju izvedbu. 

Povjerenje u sebe i ono što nam je potrebno za dobar uspon, silazak ili ostvarenje cilja dolazi s iskustvom pri čemu je neizmjerno važno vježbanje mentalnih mišića kroz svakodnevne situacije. 

Važno je upotrijebiti strah kao koristan smjerokaz i ne ga ignorirati. 

Iako strah može predstavljati rizik i može dovesti do negativnih ishoda, u aktivnostima poput planinarenja i penjanja od neizmjerne je važnosti da se s istim sprijateljimo i naučimo ga koristiti u vlastitu korist te ga prihvatiti kao dio pri bavljenju ovakvim aktivnostima i načina života.

Strah nas održava na životu jer ako uspijemo ''pobijediti'' neugodno ili loše iskustvo, imamo načine kako ga ''zaobići'' ili se na adekvatniji način nositi s njime. 

Strah možemo koristiti kao snagu za pomicanje vlastitih granica, ali i upoznavanje sebe, upoznavanja onog što nas okružuje i redefiniranje shvaćanja života i uvjerenja koje smo do sada imali.

Kada ga koristimo na pravi način, strah postoje ugodan suputnik i pomagač u ostvarenju naših (izvanrednih) rezultata, otkrivanja mogućnosti i sposobnosti te pomicanja vlastitih granica mogućeg. :)