‘’Ne igrajte se sa svojim darovima. Nisu vam dani da se samo izležavate na kauču.’’

Tomaž Humar

Za ovu godinu, moj izbor riječi, kako želim da mi izgleda ova godina, bila je avantura. 

Zamislila sam avanturu u kojoj su izazovi i prepreke, ali iz kojih ja izlazim kao obogaćena novim iskustvima, znanjima, neprepoznatljiva. 

Ja sam imala jednu vrstu slike, misli kada sam zamišljala ovu godinu kao avanturu, a sigurna sam da se život lijepo nasmijao kada je smišljao moju ‘’pravu’’ avanturu.

Ušli smo u četvrti mjesec ove godine i gledajući unatrag, u mome svijetu, ova četiri mjeseca čine se kao dobre dvije godine.

Avanturistički.

Sa svim usponima i padovima koje nisam ni mogla zamisliti da će biti dio moje avanture.

A tek smo zaokružili prvi kvartal. Pred nama su još punih devet mjeseci događaja koje sad ni ne možemo zamisliti.

Prividna kontrola

Razmišljam kako smo istovremeno sigurni u svoje planove i imamo te neke ‘’highlighte’’ i točke u godini koje će se sigurno ostvariti jer smo ih mi sami, svjesno isplanirali.

No, s druge strane, godinu čine puno više svi oni neisplanirani trenuci koje nismo ni slutili da će se baš nama desiti, baš tad i tad. 

I ovdje pomalo vidimo apsurd kada samima sebi maskiramo oči s time da ubacujemo toliko obaveza i zadataka u kalendar.

Smatramo da sve imamo pod kontrolom. A zapravo - nemamo ništa.

I onaj zadatak koji isplaniram u kalendar tad i tad - ne mora se dogoditi, dogodit će se nešto kasnije, ukoliko nešto drugo ‘’upadne u igru’’. A to nešto drugo nismo ni slutili niti predvidjeli.

Ne moramo znati točno sve...

I onda razmišljam - zašto želimo kontrolirati život kad već on ima plan? Kada nam već daje priliku da rastemo i otkrivamo kroz one situacije, ljude, izazove koje nam on sam daje? Zar ne bi bilo lakše vjerovati i prepustiti se?

I tu ne mislim na prepuštanje i ‘’dizanje noga u zrak’’.

Mislim na mir koji možemo osjećati u sebi što god nam se dogodilo kad se naši vlastiti planovi ne provedu ili krenu drugačijim tijekom.

Mi smo tu da kreiramo plan, putanju koju želimo slijediti i za koju se možemo hvatati kada smo izbačeni s tračnica.

Naravno, poželjno je da znamo gdje želimo ići.

No, ne moramo znati točno sve kako bi taj put trebao izgledati već se i prepustiti čarima puta. 

Svaki dan nam je dar

Možda riječi Tomaža Humara s početka ti nisu imala smisla. Možda si se pitao/la zašto sam ih stavila na početak ovog teksta.

Ono kako ja vidim njegove riječi i ovaj tekst je da - svaki dan nam je dar.

Svaki dan smo dobili još jednu priliku.

I sigurno nam nije darovano da bismo uživali u kratkotrajnim zadovoljstvima.

Ovi dani darovani su nam da mi sami otkrijemo smisao tog dana, smisao onoga zašto mi i jesmo uopće ovdje. 

Da upoznajemo sebe. 

Svaki dan nam je nova prilika u kojoj uvijek, ali uvijek možemo početi iznova. 

Dakle, što ti odlučuješ učiniti sa svojim darovima, s ovim danom? Kako odlučuješ iskoristiti sljedećih devet mjeseci? Koja je tvoja riječ za ovu godinu? Što ćeš pustiti i čemu se nećeš opirati već dopustiti da naučiš, otkriješ nešto novo (o sebi)?