#131: Hvala djevojčici u meni

Odrasla sam u jednoj tipičnoj, maloj obitelji u kojoj sam imala sve.

Kao dijete ne bih rekla da mi je ičega nedostajalo, osim ponekad ona čokoladica koju bih poželjela kupiti u dućanu.

Znala sam da ako ne izrazim glasno tu svoju želju, bit ću djevojčica kojoj ne treba puno.

‘’Nikad niste tražile ili željele nešto puno’’ rečenica je koju je naša mama izgovarala kad smo sestra i ja porasle. Govorila je da nismo imale neke posebne želje, niti željele nešto ekstra što je tada bilo popularno. 

No, ono što ona nije znala jest da je djevojčica u meni itekako željela ono što je ‘’skuplje’’, ‘’bolje’’ od jeftinije verzije istog.

Djevojčica u meni htjela je da barem jednom ima tu stvar u originalnoj verziji, a ne da uvijek mora pristajati na manje, jeftinije, isplativije.

I da se razumijemo - bili smo obitelj s prosječnim prihodima tako da smo si svakako mogli priuštiti neke stvari.

U retrospektivi, vidim da sam imala puno za razliku od nekih i to uopće ne poričem.

No ovo nije priča o novcu, već o onome što je djevojčica u meni željela, a nikad nije glasno izražavala. 

Pohvaljena za dobro ponašanje, skromna i na usluzi drugima.

Svoje želje i aspiracije uspješno sam sakrivala, po sebi gazila tako da su drugi uvijek bili važniji i da je bilo važnije svidjeti se, biti na dobrom glasu i pomalo biti u sjeni - dopustiti drugome da uzme zasluge, uspjeh, zauzme prostor. 

Na meni nije bilo da se ističem već da pomognem drugome da se istakne. Mislila sam da je to ispravno. Rekli su mi da tako rade ''dobre'' djevojčice, ''dobra'' djeca. 

U svoja četiri zida, budila se ona djevojčica koja je željela nešto drugačije.

Maštala je o iskrenim prijateljstvima, mjestima gdje ona zauzima prostor, gdje ona vodi, gdje njezine želje nisu osporavane ili ‘’spuštane’’ na zemlju već gdje joj je dopušteno sve to reći na glas. 

Ta djevojčica imala je glas, ali toliko su je poučavali i uvjeravali da je pomalo i loše reći što misliš, osjećaš, želiš da si isti nije jako dugo vremena dopuštala ispustiti. 

No, došao je trenutak kada generacijska uvjerenja i generacije prije mene nisu imale ili znale što dalje nakon srednje škole.

Prije je završetak razdoblja srednje škole značio rad, posao, no za mene je značilo fakultet, nastavak obrazovanja.

Završenom gimnazijom, nastavak obrazovanja je bila logična stepenica. 

I u tome trenutku je napokon glas djevojčice mogao doći do izražaja.

Roditelji su bili podržavajući i rekli da neka biram ono što želim.

Nisu ništa predlagali, odlučili su me podržati što god odlučila.

Pomislili bi da u tome trenutku se djevojčica našla izgubljena jer do sada je nitko nije pitao niti si je ikada dala priliku da izrazi što ona želi, no, tijekom svojih maštanja, maštala je i istraživala što bi voljela studirati, čime bi se voljela baviti.

I fakultet psihologije bio je logični nastavak i prva želja njezinog srca koja će se čuti, koju je izrekla na glas i prema kojoj ide. 

Odlazak na fakultet, u drugi grad, daleko od doma napravio je prekretnicu i ‘’ponovno rođenje’’ djevojčice koja je toliko dugo šutjela o svojim željama, maštarijama.

Ona si je ovdje dopustila istražiti što znači biti svoja. 

Dopustila si je istražiti što nju zanima.

Dopustila si je zauzimati prostor i od djevojke koja dolazi iz drugog grada stvoriti djevojku kojoj je novi grad sada dom.

Ne da joj je grad dom, već i ljudi u njemu nju vide je kao jednu od njih. 

A sve je to ona gradila tri godine neprestano sebi dajući priliku. Neprestano se izazivala i odlučila isprobavati nešto novo.

Djevojčica je pustila glas. Otkrila je svoje želje. Otkriva ih. Govori ih glasno. Dijeli nesebično.

I djevojčica još uvijek uči kako zauzeti prostor, kako vidjeti sebe kao onu koja ide prva, kako biti ona verzija kojoj teži. 

Ova djevojčica, sada žena, primjer je samoj sebi. Ona i dalje nastavlja otkrivati više, osjetiti više, živjeti više.

Sve što je do sada sagradila - sagradila je sama uz podršku.

I ona djevojčica možda si to ne bi tako jasno priznala niti bi izjavila na glas, no ova djevojka, žena danas to s ponosom govori. 

Jer si je dopustila. Jer se o(t)pustila.

Jer si je dopustila otkrivati sebe i dimenzije sebe koje su toliko dugo bile pod prašinom i pokrivačem nekih drugih ljudi. 

I ovo nije kraj njenog otkrivanja već početak rasta i razotkrivanja. 

I bude bolno i teško, naporno i iscrpljujuće, ali, u konačnici, vrijednost novih, otkrivenih dimenzija sebe i mogućeg istog nadmašuje sve. 

Sada tu djevojčicu vidim i shvaćam kako nikad nije prestala vjerovati da može bolje.

I to je ono što ju je držalo. To je ono zbog čega je ova žena, djevojka ovdje i ovako, javno i ranjivo dijeli svoju priču. 

Ta djevojčica je vjerovala u nju i uvijek će biti njezin najveći navijač.

A ja to djevojčici ne mislim ostajati dužna već joj dati ono što si je uvijek željela. Pokazati joj da sam tu za nju i da idemo dalje, više, bolje. 

Hvala djevojčici u meni koja je vjerovala. Hvala joj što si je dopustila biti strpljiva i nije odustajala.

A sada hvala ženi u meni u koju sam izrasla u posljednje tri godine i koja samo nastavlja otkrivati više, bolje, smislenije.

A sada si ti na redu.

Što ti govori djevojčica/dječak u tebi? I je li vrijeme za slušanje i otpuštanje?