Mnogo je toga što određuje hoćemo li ostvariti neku svoju zamisao ili nećemo.
Ono što je zapravo game changer jest ono tko smo mi prilikom kretanja prema tom cilju, toj nekoj točci kojoj težimo.
Ono što meni pomaže da shvaćam veličinu svog cilja, nauma, sljedeće akcije nije da se smežuram i da me ta veličina proguta.
Svjesna sam da ja to mogu, no trenutno možda ne znam način kojim bih i to mogla uspjeti.
Ali ono čime se vodim, bez obzira bio cilj ili akcija lagana, jednostavna ili teška, jest da ostajem ponizna.
Ne podcjenjujem čak ni banalne stvari.
Pružit ću ti primjer trčanja svojeg prvog polumaratona.
Kao što sam i već pisala - ja sam znala da ću isti istrčati.
Zašto? Jer sam uložila vrijeme u pripremu (koja je bila minimalna moguća i ne bi bila korisna nekome tko možda nije cijelo vrijeme aktivan kao što sam ja). Jer sam sve vrijeme (i puno prije) brusila mentalne vještine nošenja sa situacijom koja me čeka.
Gledajući retrospektivno, neka iskustva su poslužila kao temelj baš ovome da budem spremna za isto.
Znala sam da ću ustrajati i kad postane teško.
Znala sam da može postati teško i da će postati u nekome trenutku, ali imala sam ''asa u rukavu''.
Imala sam misli, akcije koje poduzimam u tome trenutku. Riječi koji su mi tada potrebne i koje će me voditi.
Iako sam sve to imala i iako sam bila sigurna u svoj uspjeh, ipak sam zadržala poniznost pred ciljem koji želim ostvariti.
Znala sam da iako je ovo dostižno za mene, da ne podcjenjujem ovu utrku. Da ne podcjenjujem kilometre koje moram proći. Da ne podcjenjujem uvjete.
Ukratko - ostala sam ponizna.
Bila sam svjesna da se u bilo kojem trenutku utrke može dogoditi nešto što će zapravo spriječiti ostvarenje mojeg konačnog cilja. Naravno da nisam o tome razmišljala toliko da me zakoči uopće istrčati cijelu utrku, ali sam imala negdje u podsvijesti.
Stavila sam to negdje sa strane kako bih se podsjetila na poniznost.
I ta poniznost mi zapravo ne pomaže samo u ostvarenju mojih fizičkih izazova i napora već i u svakodnevnom životu.
U ostvarenju mojeg vlastitog potencijala. U življenju života.
Trudim se ne shvatiti život olako.
Trudim se da kad mi je ‘’odlično’’, zaista i cijenim to.
Da sam ponizna pred životom koji mi je dan i koji imam priliku iskoristiti na način da ga živim u potpunosti.
Biti ponizan pred životom, pred svojim velikim ciljevima ne služi nam za umanjivanje sebe i svojih napora. Naprotiv, poniznost nas podsjeća na što sve možemo i na svjesnost koju imamo o svojim mogućnostima, o životu, o darovanim trenucima.
Poniznost je podsjetnik da ovo što imamo ovdje i sada je jedino važno i da se sve može promijeniti u nekoliko minuta.
Poniznost nas podsjeća na što sve možemo i na svjesnost koju imamo o svojim mogućnostima, o životu, o darovanim trenucima.
I zato, ne samo u kontekstu svojih ciljeva već i u svojem svakom danu, danas, ovdje, u ovome trenutku kada čitaš ovaj blog - cijeni ovaj trenutak što imaš.
Zahvali životu, budi ponizan pred njime i udahni ovo što ti je dano.
Tu si s razlogom. I razlog se ne nalazi nigdje drugdje nego li u tebi i u punini kojom živiš ovaj život.
Koristi poniznost kao ključ i podsjetnik za ljepotu života. I leti - jer si za let stvoren/na. :)
Add comment
Comments