Još jedna neizmjerno važna lekcija došla mi je na sasvim ležernom, popodnevnom penjanju, nakon jutarnjih obaveza.
Ušla sam u smjer, u ocjenu koja mi nije najugodnija, ali radim na tome da mi postane.
I smjer traži od tebe povjerenje u tvoje noge, dok hvatovi rukama su gotovo nikakvi.
Rečeno mi je, s obzirom da sam niža, za razliku od visokih ljudi, u detalju smjera će mi trebati još jedan međukorak.
Tako je i bilo.
No, u trenutku bivanju u detalju, smirila sam disanje.
Podsjetila se da način postoji i da to mogu. I da je potrebno da si vjerujem.
Snage sam imala, energija je bila on point, vjerovala sam osobi koja me osigurava.
Jedinoj osobi koja sam ostala još dužna vjerovati je bila samoj sebi.
Pronašla sam put. Pronašla sam svoj način.
Na meni je bilo da se ‘’odrazim’’. Da povjerujem toj nozi koja će mi dati potporu da ‘’savladam’’ taj smjer.
Udahnula sam, izdahnula sam. Rekla sam si: ‘’Možeš ti to.’’
Ono što je u tome trenutku bilo bitno sam ja i stijena.
I oslonila sam se na tu nogu. Nagnula se malo ulijevo, pa malo u desno, podigla još malo desnu nogu - i uspjela.
Elegantno i s povjerenjem u sebe.
Na licu mi se našao jedan široki osmijeh.
Ekipa je također izdahnula, kako mi se učinilo haha.
Ali još nije bio kraj smjera, i napomenula sam da ostajem ponizna do kraja. To je filozofija kojom se vodim u bilo kojem smjeru - do kraja, ponizno, bez brzopletosti i fokusirano. Ostatak smjera je stvarno bio lagan i uživala sam.
Ono što je bila najveća lekcija jest da sam povjerovala sebi.
Da sam si rekla da si vjerujem.
Da sam udahnula to povjerenje u sebe i učinila taj ''potez''.
Bila sam svjesna da možda i neće uspjeti, no u tome trenutku nisam pomislila na isto.
Učinilo mi se ispravnim i krenula sam probati.
I ispalo je odlično. Ispalo je čisto uživanje. Ispalo je puno manje strašno nego li što se činilo u tome trenutku.
I moje samopouzdanje je toliko poraslo. Ne samo na stijeni, već i na životnome putu.
Često se ne usudimo osloniti na sebe u neki neizvjestan dio, fazu jer ne znamo što je iza.
Ali zapravo mi još uvijek nismo shvatili da uistinu možemo vjerovati sebi i da se možemo nositi s onime što nas čeka nakon što učinimo taj potez.
Bojimo se emocija, a ne poteza.
Bojimo se da mi nismo dovoljno dobri da to izvedemo.
Ono što sam ja shvatila s ovim penjačkim iskustvom je da itekako možemo. Da se itekako možemo nositi s neizvjesnošću i onime što se nalazi iza ‘’riskantne’’ situacije.
Jer mi jesmo dovoljno snažni. Jer naše noge jesu dovoljno snažne da nas drže i da se na njih možemo osloniti. Jer mi se možemo nositi s emocijama i situacijom koja nas čeka.
Isto ćemo najbolje osvijestiti kad uistinu i napravimo te akcije. Da si pokažemo. Da si stvorimo dokaze.
Učini tu akciju. Učini taj pokret.
Što god se desilo, ti ćeš se moći nositi s istim. Ja to znam. Ti to znaš. Kreni. Stvaraj dokaze.
Kako ćeš znati što je sve moguće, ako ne odlučiš i kreneš to isto otkrivati?
Vjeruj si. Vjeruj ludo. Šapni si da ti to možeš. Odrazi se. I poleti. :)
Add comment
Comments