Penjanje mi je dalo jedan poseban dio mene koji nisam pronalazila možda u nekim drugim aktivnostima ili mi nije bilo dovoljno važno, izazovno da ga i otkrijem.
Dobila sam povjerenje u sebe.
Jednostavno - morala sam naučiti vjerovati sebi.
Vjerovati da će me ona noga, koja stoji na jedva vidljivoj stopinki, vjerovati penjačici koja je potplatom priljepljena za stijenu, da će držati. Da neću skliznuti.
Postoji mogućnost, ali odlučujem vjerovati sebi da sam u pravom položaju.
I taj položaj osjetiš. Jer isprobaš tisuću puta prije.
Jer pogriješiš tisuću puta prije.
I kad cijelu svoju težinu odlučuješ prebaciti na tu svoju nogu.
Jer si odlučiš vjerovati.
Odlučiš vjerovati da je u tebi snaga i da si dovoljno snažan/na za taj sljedeći pokret.
Vjerovati sebi u penjanju nije ništa drugo nego li vjerovati sebi u svakodnevnim situacijama.
U životu. I zato meni penjanje daje tu drugu dimenziju.
Gdje ti vjeruješ sebi? Gdje si baš siguran/na u sebe? Koja je to aktivnost, situacija?
Možeš li to povjerenje, koje imaš u toj određenoj aktivnosti, situaciji, prenijeti i na one druge situacije gdje si nedovoljno vjeruješ?
Mi smo cjelovita bića i jednostavno ne možemo odvajati određene segmente svojeg života već se sve to isprepliće i čini jednu cjelinu - nas.
I lekcije iz jedne situacije, prenesemo u sljedeću.
Na taj način upoznajemo sebe i prelazimo na sljedeće nivoe svjesnosti o sebi.
Mi upoznajemo svoja krila i učimo ih koristiti.
Jer krila su oduvijek bila tu.
Ono što učimo jest vjerovati tim krilima i sebi.
Kao i u penjanju.
Krila, sigurnost u sebe je oduvijek u nama - i mi smo ti koji možemo je otkriti, otkrivati i konstantno graditi.
Add comment
Comments