Nisam profesionalni sportaš, ali oduvijek volim sport. 

Osoba sam koja se voli testirati.

Pomicati svoje fizičke i mentalne granice.

Koja voli vidjeti što sve može.

Iz tih mogućnosti graditi nove.

Iz takvih izazova puniti svoje kapacitete i davati još više, još smislenije, još konkretnije. 

Cilj za ovaj polumaraton nije bio istrčati ga.

Ja sam znala da ću ga istrčati.

Znala sam jer sam si prije dokazala kako guram i kad je teško.

No, iako sam znala da ću ga istrčati, ostala sam ponizna pred istim.

Nisam podcjenjivala te kilometre.

Znala sam da se u sekundi nešto može promijeniti.

Nisam se umislila da ću ga dovršiti.

Imala sam u vidu i opciju da ga i ne dovršim - što bi isto bila lekcija i izazov sam po sebi. Novi level otkrivanja o sebi.

No, ja sam ga dovršila.

A ono kako sam se par sati prije trčanja istog pripremala, mislim da je odigralo važnu ulogu i pokazalo mi da se mogu pouzdati u sebe te voditi sebe kroz izazove.

Postavila sam si ova pitanja

Kao i za sve, postavila sam si pitanja.

Sjela sam sa sobom.

Iskoristila 2 sata prije utrke da budem sa sobom. Da osjetim i uzbuđenje i strah. Da vidim gdje sam. 

Vodila sam sebe na sljedeći način…

Zapisala sam u dnevnik ‘’Ono zašto ću dovršiti utrku: jer sam trenirala za ovo, jer slušam svoje tijelo, jer sam se odvažila uopće prijaviti ovakvo nešto…’’

Sljedeće sam zapisala ‘’Što sve imam danas: dan bez kiše u Poreču, slobodno vrijeme poslije utrke, ovo snažno tijelo, nahranjeno tijelo…’’

Zatim, upitala sam se ‘’Što radim u trenutku krize?’’ i odgovorila si: ‘’Usporavam, dišem, metar po metar, ponizna sam i zahvalna, upijam oko sebe…’’

Provela sam sebe kroz ova pitanja, kroz ovaj proces.

Provela se na način da sam ja već znala što radim i ako kriza dođe, da imam plan, kako želim da izgleda za mene ova utrka.

Posljednje što sam napravila jest postavila namjeru. 

Meni cilj ove utrke nije bio natjecanje već uživanje. I da si pokažem da je moguće. Da iskoristim ovo kao još jedan dokaz mogućeg za mene. 

I zaista - ovo je bila najljepša, svjesna, jedinstvena utrka za mene.

Ne zbog utrke, netko će reći: ''Ništa posebno''.

No ja sam je uistinu proživjela.

Osjetila svaki tračak sunca, težinu i lakoću u nogama, podarila osmijeh drugim trkačima, svakom djetetu uz cestu dala ‘’pet’’ i utrčala u taj ‘’cilj’’ lagana, sretna, ispunjena. 

Shvaćam da pravi cilj ove utrke nije bio istrčati je već upoznati i potvrditi sebi da mogu. I koliko mogu.