Iskreno, ovaj tekst mi je bilo teže napisati.
Nije mi se dalo.
Posljednjih tjedana nalazim se u nekom razdoblju gdje se pitam, tražim dokaze, načine, vjeru.
Pitala sam se što mogu donijeti, napisati, a da nekome bude korisno.
I generirala neke već izlizane naslove, tekstove koje sam toliko puta pročitala i osjećala sam da se ponavljam.
I možda je baš ovo svrha ovog teksta - da bude osoban. Da je okej da bude osoban.
Da mi ne treba špranca po kojoj da pišem. Da napravim vlastitu.
I da izdam samoj sebi pohvalu jer sam napisala te prve riječi koje su sada već rečenice.
Netko bi stao na početku, odustao i rekao da odgađa za sljedeći dan. Ja nisam.
Netko bi izgenerirao neki tekst ili objavio neki ponovo.
Ja sam si dala priliku da napišem nešto, bilo što, ali i da ja pokušam vidjeti smisao u istome.
I još jednom sam si pokazala da sam si važna.
Da mi je važno ono što dajem na ovom blogu i osobi koja ovo čita.
Makar to bile i dvije rečenice. Nekome će i te dvije rečenice biti dovoljne.
I zato moj iskreni savjet tebi: uradi i kad ti se ne da.
Uradi i kad je teško.
Uradi i kad misliš da nema smisla.
Uradi.
Add comment
Comments