#94: Što sam naučila?

Još jedan vikend u planini je iza mene.

Pitala sam se što sam naučila o sebi, o onome oko mene.

I odgovorila sam si da sam naučila o prisutnosti. 

Naučila sam da je ondje i sada bitno.

Da ne postoji i ne treba postojati ništa drugo osim onoga gdje se trenutno nalazim.

Ako sam negdje drugdje, nisam tamo. A svi znamo da ne možemo biti na dva mjesta istovremeno. 

Odlučila sam da je važno jedino ono onda i tada.

Odlučila sam da su ti trenuci nezamjenjivi i da mi je bitno da ga proživim. Da mi je bitno da sam prisutna. 

Bitno mi je da sam dala svima priliku tome danu da me iznenade.

Dala sam sebi priliku da ne znam, da pitam, ali i da pokažem što i koliko znam.

Dala sam si priliku biti ja. 

Koliko često se u danu krećemo tako da se pretvaramo ili prilagođavamo ljudima s kojima smo u interakciji, situaciji u kojoj se nalazimo? 

Naravno da različite interakcije zahtijevaju različite dijelove nas.

No u srži - mi ostajemo mi.

A kako znamo da progovara onaj dio nas koji smo mi?

Tako što u tijelu ne postoji neki osjećaj opiranja kada izgovorimo nešto, učinimo nešto.

Osjećaj nelagode, stezanja.

Kada priča onaj dio nas s kojim smo okej da je on dio nas, onda osjećamo mir. Opuštenost. 

Naučiti biti i sa sobom i ondje i sada zahtijeva puno treninga. 

Iza mene je puno vikenda, izleta, trenutaka koje sam preletjela.

Došla bih tamo, popela se i na kraju shvatila da si uopće nisam dopustila uživati.

Uživati u svakom koraku, možda i u težini, u izazovu.

Nekako sam sve preskakala.

Uhvatila sam se da razmišljam kako će biti dobra fotka za Instagram ili prijeđeni kilometri i dobivena visinska razlika. 

Kada sam to osvijestila, shvatila sam da to ne želim.

Ne želim da mi se prilika i dan koji imam za provesti u planini, prirodi, na stijeni, svede na brojke.

Da se svede na dokazivanje nečega samoj sebi, a možda i potrebi za nekom dodatnom vanjskom validacijom.

I svaki put od onda treniram se podsjetiti da uživam. Da uživam i u maloj patnji, i u lošem vremenu i u prekrasnom danu.

Da uživam u svemu.

Da žaljenja ili prigovaranja smanjim na minimum jer ipak imam danas priliku za popeti se negdje.

Netko drugi možda nema. Meni je život dao baš danas još jednu priliku da upoznam svijet, prirodu koja me okružuje.

Prisutnost nije nešto što se magično dobije ili stvori.

Prisutnost je nešto što zahtjeva puno treninga.

Puno uspona i padova prilikom pokušavanja iste.

Ali ono što znam je da vrijedi.

Bude i zabavno podsjetiti se i vikati na sebe iznutra: ‘’Ej ženo, ovdje si! Vidi ovo! Dobila si još jednu priliku!!!’’.

Koliko god bilo izlizano i bez veze više za izgovarati, ali: ‘’Život jest kratak.’’

I život ne pita. Sutra te ne mora biti.

Danas, sada je jedino u što si trenutno siguran/na.

Iskoristi to. I čestitam što si baš danas dobio/la još jednu priliku biti ovdje. ;)