Ljepota stvarno jest u očima promatrača

Planine su mi otkrile da ljepota stvarno jest u očima promatrača.

Dvije različite osobe mogu krenuti istom stazom, a ne vidjeti iste stvari, doživjeti ih na isti način, oduševiti se istima.

Svatko od nas zapravo vidi ono što što odlučuje vidjeti, perspektivu, leće kroz koje trenutno gleda s obzirom na razdoblje, stanje u kojem se nalazi.

Hodajući stazom, mene mogu oduševiti jednostavni oblaci koji su se nadvili nad nekim vrhom, a možda sam propustila krdo ovaca koje se nalaze na tome istome vrhu koje je osoba do mene vidjela i bila očarana istima.

Ono što vidimo, na što se fokusiramo, dolazi iz naše vlastite perspektive, naših vlastitih naočala koje u tome trenutku nosimo. 

O važnosti (izražavanja) potreba

Svi mi imamo potrebe.

Možemo ih podijeliti na one primarne što uključuje hranu, vodu te sekundarne kao što su ljubav, potreba za odobravanjem, da nas netko čuje, sasluša, uspjehom…

Planina nas uči kako slušati što želimo, kako možda i na tren odgoditi isto te o tome što nam je uistinu važno.

Na planini mi nije važno vidi li me netko kao uspješnu studenticu ili ambicioznu mladu osobu.

Moja potreba je u tome trenutku BITI u trenutku, posvetiti se putu ispred sebe, potrebno mi je društvo s kojim ću podijeliti smijeh i zabavu, koji komadić hrane i trenutke u prekrasnoj prirodi.

Na planini, potrebe su na minimumu te je i malo - puno. 

O ustrajnosti i mentalnoj snazi

Nisu svi usponi jednako teški ili lagani.

Ponekad, zahtijevaju snagu, ali ne samo onu fizičku već i mentalnu.

Rekla bih da u većini izazovnih uspona, prevlada ono koliko si ‘’jak’’ u glavi.

Jak u glavi nije fraza koja sugerira da si imun na izazove koji su pred tobom i totalno si chill out faca.

Smatram baš suprotno - jak u glavi znači istodobno biti ranjiv i uvidjeti svoje slabosti no i iz istih stvoriti mogućnosti.

Pokušati na drugačiji način, nastaviti kada se glava buni, sjesti, odmoriti, dići se i nastaviti. Ne dolaze najbrži do vrha već najustrajniji. ;) 

O kontroli

Mi ljudi često smatramo i imamo iluziju kontrole - da možemo kontrolirati događaje izvana.

Da se nešto događa zbog nas.

Na planini ne možemo kontrolirati uvjete koji će nas snaći.

Da, postoji dio priprema koji je neophodan da bismo što sigurnije se popeli taj dan, no element nepredvidljivosti uvijek je prisutan.

I u nepredvidljivim situacijama zapravo učimo o sebi i vlastitoj pripremljenosti - onoj unutarnjoj. 

Doza nepredvidljivosti nas uči o odbacivanju kontrole i da neke stvari jednostavno nisu i nikad neće biti u našim rukama.

O poniznosti i vlastitoj veličini

Ova lekcija mi je nekako najsvježija i najviše o njoj razmišljam. 

Ovo je lekcija o poniznosti i vlastitoj veličini. 

Planina nam nekad i može zatvoriti svoja vrata, možemo biti gosti koji u tome trenutku nisu poželjni.

Nekad nećemo popeti vrh.

Nekad ćemo se morati okrenuti.

Nekad ćemo morati osjetiti težinu neispunjenog cilja, nedovršenog uspona.

I tu nam planina daje lekciju o važnosti poniznosti.

O važnosti poštovanja ovakvih situacija, ali i o tome gdje se mi nalazimo sa samima sobom.

Kako se osjećam kada moram odustati? Kako definiram ovaj neuspjeh? Što meni ovo znači ili ne znači?

Isto nam svjedoči o tome koliko smo zapravo mali pred prirodom u koju kročimo. Uči nas o poštovanju onog oko nas, a onda i same prirode - htjeli ne htjeli, igrati se gospodara možemo jedino nad samima sobom.

Učiti vladati svojim unutarnjim procesima i događajima u vlastitoj glavi.

A priroda? Ona će se pobrinuti za sebe.

Na planinu ne bismo trebali ići s ciljem osvajanja jer nemamo više što osvojiti.

Penjanje na planinu je zapravo skidanje vlastitih slojeva, preskakanje i rušenje prepreka koje smo sagradili unutar nas samih.

Simbolično, planina i priroda nam mogu poslužiti kao ogledalo - pogled na nas same, naše slabosti, vrline, mane, ali i mogućnosti i sposobnosti.