U nekolicini prethodnih objava spomenula sam kako trenutno prolazim kroz neko moje osobno, izazovno razdoblje.
Kada nemam pojma za smjer, a ne mislim se vraćati natrag ili ostajati na ovome mjestu.
Sigurna sam da ti je poznat taj osjećaj.
Htio bi naprijed, ali nemaš pojma gdje.
Znaš da se može prema naprijed, da postoji ono nešto više, bolje, ispunjenije, ali trenutno uopće ne znaš kako je to moguće za tebe.
Ali vjeruješ.
Vjeruješ da je moguće iako se čini kao naivno vjerovanje u nešto ludo, u nešto nepoznato.
No ti si dovoljno već istrenirao/la onaj osjećaj u sebi koji ima tu neku sigurnost da ćeš ipak naći način.
Jer ćeš ga naći. Pronalaziš ga već samim ovakvim stavom: ‘’Ne znam kuda, dokle, kamo, ali idem.’’
I to može biti sasvim dovoljno.
To može biti dovoljno i onda kada bi najradije odustao/la od svega.
Od te vjere u nešto što nemaš pojma što je. Od tog ohrabrivanja sebe. Od guranja sebe.
I dođe ti da pustiš sve. Naravno da ti dođe. Svi smo ljudi - ranjivi takvi kakvi jesmo.
Ali ti ne puštaš. Ti ne odustaješ. Jer osjećaj govori da je ovo ispravno.
Makar značilo i malo se kupati u svemu ovome.
Ovo je ispravno, ovo radi jer si ti, baš ti, svaki dan ovdje, s novom šansom za korak dalje. Koliko god malen bio.
I dok se znaš pitati je li ovo za tebe, sjeti se svih onih područja u svojem životu u kojem briljiraš.
Što ti ide ‘’od ruke’’, sasvim lako, a znaš čuti druge oko sebe koji se sa time muče. Kojima je to tlaka, kojima je teško i zahtjevno.
I možda je ovaj tvoj put, gdje ti ne znaš točan smjer niti su putokazi (još) jasno vidljivi, tvoje područje gdje ti malo trebaš ‘’zasukati’’ rukave i pokazati odakle sve možeš uzeti snagu.
Ja nekako ludo vjerujem da sve vrijedi. I za tebe i za mene.
I zato idi. Kreći se. Sve će već nekako. Navijam za tebe. ;)
Add comment
Comments