#49: Posudi ovu vještinu

Ne znam jesi li ikad odlučio/la da je možda baš danas vrijeme za ono nešto što toliko dugo odgađaš.

Što svake godine postavljaš kao cilj, ali i svake godine ti do njega ne dolaziš.

Jer znaš da bi nešto trebao/la raditi i/ili napraviti drukčije.

Da to traži drukčiju tebe. 

Kužim te. 

Ja sam posljednje dvije godine postavljala cilj da ću pokrenuti i pokretati ideje koje mi padnu na pamet.

Bez obzira na sve.

No,  ja bih krenula prema toj ideji i onda stala. Zakočila samu sebe.

Pa se opravdavala da sad nije vrijeme, da očito ovo je znak da to nije za mene, da mi je teško, da ću morati popustiti u nečemu i slično.

I to mi je koristilo.

Sve do kraja prošle godine (2024.) kada sam, listajući dnevnik(e) iz te godine, shvatila koliko sam promišljala, a koliko malo akcije provodila.

Koliko sam nagađala bez da sam isprobala.

Shvatila sam da postoji i određena doza žaljenja da barem nisam probala.

I to je bio moj moment kada sam rekla: ‘’Okej. Ne želim žaliti. Ne želim se ovako osjećati. Ne želim imati žaljenja na kraju godine za stvari koje su pod mojom kontrolom. Koje zapravo ovise o tome hoću li ja poduzeti akciju.’’

I te emocije, taj moment procesirala sam cijeli 12. mjesec. I vjerojatno ću kroz cijeli siječanj.

Znam da ću zbog ovog još više nadzirati samu sebe ove godine u smislu da ću si za svaku akciju koju NE odlučim poduzeti zapitati: ‘’Koji je razlog zašto ovo ne poduzimam? Što to zahtjeva od mene da me strah isto poduzeti? Je li strah od žaljenja ili pitanja ‘’Kako bi moglo biti?’’ jači od straha da jednostavno ne krenem?’’

Ove godine, odabrala sam riječ avantura. Jer znam da će svi ovi odgovori i sve akcije koje se odlučim poduzeti odvesti me u jednu avanturu. Avanturu za koju ne znam kakva će biti već joj se moram naučiti prepustiti.

I svjesna sam da će ista u meni uzburkati, probuditi sve one dijelove koje sam do sada potiskivala, znam da će izaći svi oni Gremlini-saboteri koji će mi reći sve razloge zašto nije potrebno da učinim nešto takvo. 

Ali ja sada imam resurs, vještinu kojoj ću se iznova vraćati i koristiti je. A vještina je jednostavno pitanje:

Hoću li žaliti za ______ (stavi akciju, događaj, ideju) što nisam barem probala?

To će mi biti dovoljno. Jer strah od neispunjenih potencijala je kod mene puno jači nego li strah od poduzimanja akcije. 

Posudi ovu vještinu. Posudi ovo pitanje. 

Posudi ovo i neka ova godina, mjesec, razdoblje bude tvoja vlastita avantura.

Stop odgađanjima stvari za koje znaš da te mogu dovesti negdje gdje je puno bolje, ispunjenije. 

I ja i ti znamo da nas samo korak, jedna akcija dijeli od nečeg boljeg od ovog sada.

I to ne znači da smo nezahvalne, sebične. Ne. To znači da cijenimo sebe dovoljno, da si vrijedimo i pouzdamo u sebe tako da odlučujemo otkrivati što sve možemo. Jer možemo puno. 

U ljudskoj prirodi je da rastemo i plafon dostižemo onda kad odlučimo ne nastaviti učiti dalje. 

Uvijek može više. U svemu. :) 

Ako ti treba pismeni podsjetnik, crno na bijelo, koje su tvoje sljedeće akcije i kako da ih poduzimaš, preuzmi šalabahter za ciljeve.

Ako ti treba ‘’živa’’ osoba kao podsjetnik što možeš, javi mi se da vidimo kako možemo dalje zajedno surađivati. :)