''Osjetila sam potrebu za pauzom.'' Pomislila sam jednog dana nakon terapije. 

Osjetila sam da ima mnogo toga što sam u ovih 9 mjeseci prošla na psihoterapiji i nisam se još pošteno osvrnula na sve lekcije. Pitala sam se je li uopće potrebno tako nešto? Osvrnuti se na ono kroz što si prolazio na psihoterapiji? Ne znam, možda niti nema potrebe, ali ja sam to htjela. Trebao mi je mali odmak, mala pauza.

Možda zato što smo bili zakoračili i u 12. mjesec, mjesec kada se više okrećem na introspekciju i pregled cijele godine. Možda zato i što sam puno toga saznala o sebi kroz mentorski program, a onda i psihoterapiju.

Nisam na tom susretu zakazala sljedeći termin. Taj susret je bio nekako poseban, cozy, nježan, nekako ranjiv i iskren. Možda i zbog toga što sam već odlučila da je vrijeme za pauzu. Ne znam. Možda me i on ponukao da se osvrnem na sve čemu sam dala priliku (sebi).

Nisam bila sigurna kolika će mi pauza trebati, ali sam bila sigurna da ću osjetiti želju za sastati se sa svojom terapeutkinjom.

Prošla su dva i pol tjedna u kojima sam se prisjetila što sam sve postigla u mjesecima od kada pohađam psihoterapiju. Prisjetila se nekih razgovora, značajnih lekcija koje su mi ostale. Prisjetila se kako sam se vodila njima, kako sam ih i gdje koristila.

Naravno da ću i s vama podijeliti lekcije koje su mi najviše koristile. :)

Lekcija o odvažnosti i ranjivosti

Jedna od lekcija koja mi je nekako dala najviše toga da se otvorim za kvalitetnije odnose s drugim ljudima,  za kvalitetniji odnos sa sobom, za poduzimanje akcija koje zbog straha možda ne bih poduzela, ali sam ih poduzimala zbog neke više svrhe koju sam osjećala jest:

Ako sam mogla ispričati (dio) svoju priču potpuno nepoznatoj osobi, zašto ne bih mogla i osobama koje su puno duže sa mnom u životu pa da vidim gdje će me odvesti?

Ako sam se mogla odvažiti otići k nepoznatoj osobi ''sjediti'' i iznijeti što mi je na duši, zašto ne bih to isto mogla dijeliti i s drugima kojima bi koristile te moje lekcije, moji uvidi, moja znanja?

Jedna od bitnijih vještina koje sam naučila u ovome procesu jest iznova i iznova podsjećati se na to što sam JA uspjela. Vraćati moć sebi i na sebe. 

Lekcija o (samo)sabotaži

Isto tako, ima jedna lekcija i o zaustavljanju i sabotiranju sebe.

Kada krenemo u nešto, imamo jaku želju, motivirani smo.

Osjećamo to u sebi.

I onda, zbog toga što nam je često nepoznato tako dugo kretati se za sebe, skloni smo pritiskati kočnicu.

Zamislimo kako bi to bilo ukoliko vozimo auto.

Auto dobiva na brzini, ubrzava sve više i onda mi pritisnemo kočnicu.

Naglo se zaustavimo, zablokiramo.

U pitanju vožnje automobila, ovakav slučaj je i prilično opasan. :)

Mi to tako često radimo samima sebi - zaustavljamo se, ''sabotiramo'' onda kad smo uhvatili zalet i jer nam na neki način postane ''strašno'' jer nikad do sada nismo toliko dugo podržavali sebe, toliko dugo zauzimali se za sebe i toliko dugo bili u ''moodu''. 

Lekcija o otvorenosti

Najznačajniju od svih lekcija do sada, dobila sam nakon ove pauze. Naime, pauza od susreta trajala je nepunih 3 tjedna. Jednostavno, kao što sam i predvidjela, osjetila sam potrebu da bih mogla opet popričati sa svojom terapeutkinjom.

Ovo je osobnija lekcija, no mislim da svatko se može pronaći u njoj i iskoristiti ju i za neki dio sebe.

Lekcija glasi: Ti imaš oči širom otvorene. Otvorena si za iskustva. I zato ti ništa neće promaknuti. Ne mogu tebe prilike zaobići kada ti svijet gledaš širom otvorenih očiju. 

Ovo je lekcija, misao, mantra koja mi još uvijek pokušava sjesti na svoje mjesto.

Ali ono što ja znam jest da ja u nju vjerujem.

Sad je na meni da i za istu pronađem sve dokaze do sada i od sada.

Lekcija koja mi je potrebna u fazi gdje ne znam što je moj sljedeći korak, kako će izgledati moj nastavak puta - što je istovremeno i strašno i oslobađajuće jer postoji taj prostor između gdje može sve. 

A može sve jer su moje oči širom otvorene. 

Nadam se da ti je ova objava koristila i da si izvukla lekcije i za sebe. 

I sasvim je okej napraviti pauzu, predah od susreta. Dapače, poželjno je. Kako bismo drukčije osvijestili, uočili, u konačnici i primijenili naučeno, ako sebi ne damo prostora za implementaciju? :)