Knjiga K2 - Trijumf i tragedija, napisana od Stipe Božića, već je dugo na mojoj listi za pročitati te, kako je ljeto stiglo i faks je gotov, oslobodilo se vrijeme da joj se posvetim. 🫶

Već u prvih par stranica dobila sam ideje za mnogobrojne lekcije koje možemo povezati s osobnim rastom i razvojem i poduzimanjem rizika u životu. 

Kao planinara, knjiga te uvede u svijet mogućnosti, ali i rizika te cijene koja dolazi s rizikom. Mislim da za mene još nema takvih ekspedicija, ali nikad ne reci nikad. 😅

U nastavku se nalazi mojih 5 lekcija..👇

Lekcija 1: Ne trebaju ti savršene okolnosti da nađeš svoje kako i živiš svoje zašto.

Stipe kreće s pričom o svojem djetinjstvu i njegova prva rečenica je: ‘’U mom djetinjstvu ništa nije nagovještavalo da ću postati vrhunski alpinist.’’  U svojem skromnom, malom životu ništa nije ‘’predviđalo’’ ekspedicije koje ga očekuju u narednim godinama te nitko iz njegove okoline nije imao slične ambicije ili iskustvo. Roditelji su mu bili obični radnici koji su se bavili uzgojem vlastite pšenice, povrća. Ono što kaže je da mu motika nikada nije ležala i da mu je bila odbojna.  Za njegove roditelje Stipe je bio ‘’izgubljen slučaj’’ no prihvatili su ga takvog kakav jest. 

Iako nije bio dobar tamo gdje se očekivalo da bi trebao biti, on je zadržao optimističan stav oko svoje budućnosti. Pomislio je da ipak ima šanse da ne završi u svakodnevnici koja se smatra logičnom (težački rad) te je vjerovao da može nešto drugačije.

Osjećao je da postoji i može nešto drugačije i to nešto je pronalazio odlascima u planine. Okolina ga nije razumjela zašto luta planinama, majka ga je korila, tata mu je skrivao gojzerice no on je ipak pronašao načine da ode na planinu (jednom prilikom kad su mu bile skrivene gojzerice, otišao je do prijatelja u rano ujutro i posudio ih od njega). 

Ono što možemo izvući iz ovoga jest da možda nam ne ide u nečemu što drugi smatraju da bi nam trebalo ići, ali to ne znači da nemamo svoju vlastitu zonu genijalnosti. 

Možda nismo rođeni pod ''sretnom zvijezdom'', ali možemo zamisliti svoju vlastitu i vjerovati da ona ipak postoji.

Ukoliko osjećamo da bi nešto trebalo drugačije, da bi za nas moglo drugačije, na nama je da nađemo način kako i koliko smo spremni i što smo spremni dati. Pronalaziti načine kako da to nešto postane dio našeg života čak i kad nas okolina smatra ludima, kad nemamo podršku, kad drugi ne razumiju zašto mi želimo to što želimo. 

Što sam spreman/na učiniti za svoje snove? Koliko sam spreman/na biti lud? Koliko sam spreman/na ići nekim drugim putem, a ne onim koji odabire većina jer je lakši?

‘’Snovi koštaju. Što su veći, to su skuplji. Ako nismo spremni podnijeti žrtvu i platiti koliko je potrebno, po kojoj logici bismo trebali dobiti to što želimo?’’

Davor Rostuhar, Polarni san

Lekcija 2: Pokušaje prate i neuspjesi.

Na K2 se do 2024. popelo oko 500-tinjak ljudi. Za usporedbu, na Everest ih se popelo od 1953. do 2024. oko 12 000. Prvi ozbiljniji pokušaji uspona počeli su 1902. Na vrh nije nitko stigao sve do 31.7.1954.

Alpinisti i planinari bi dosezali visine od 6350 m, 7800 m ili 8000 m (K2 je na 8611 m) no odustajalo se zbog bolesti, slabe fizičke pripreme, sukoba osobnosti, velikih strmina, pomanjkanja zaliha, lošeg vremena. Pritom su se događale i pogibije što zbog lavina, nedovoljne snage za dolazak do baznog kampa ili nešto treće. Ono što je pratilo penjače sve do 1954. je velika želja i upornost, a uz to i hrabrost.

Mi se često u životu vodimo našim neuspjesima i tu zaključujemo svoj put, kao nema dalje, to je to. Ako me nešto živcira kod ljudi onda je to što prerano odustaju od sebe (kratka digresija i osobno mišljenje😆). Lakše je tražiti razloge zašto nismo i ne bi uspjeli, nego li zašto mi to možemo.

Nitko ne uspijeva iz prve. Od sebe očekujemo da bi sve trebalo ići glatko i ne dozvoljavamo si nikakav pad, a padovi su zapravo ogromne prilike da se osvrnemo, pronađemo novi smjer i pokušamo.

Na K2 se ne bi popelo da se nije (na)učilo na prijašnjim greškama, da se nisu analizirali prijašnji pokušaji i na što bi sljedeće trebalo obratiti pažnju.

Bez pokušaja nema uspjeha niti neuspjeha. Bez padova, neuspjeha, nema novih načina kako dalje i gdje sljedeći put obratiti pažnju.

Kako možemo bodriti sebe da pokušamo? Što možemo naučiti iz svojih pogrešaka? Kako možemo sebi dati do znanja da je i pogreška i neuspjeh jedan od koraka u nizu na putu do uspjeha, cilja? 

Lekcija 3: Usudi se.

Stipe ističe kako do 1979. nitko nije uspio proći po zapadnom grebenu Everesta. Tadašnja jugoslavenska ekspedicija se uputila baš tim putem - koji još nitko nije uspio uspješno proći. Sve je bilo razrađeno, spremno. Spremno za pokušati. 

‘’Znali smo da, usprkos prethodno dosegnutim visinama iznad 7000 metara, nitko ne može biti siguran kako će ovaj put biti. Želje je trebalo vagati s mogućnostima i rizikom.’’ 

Stipe Božić, K2

Stipe je očekivao biti samo što korisniji u ekspediciji te nije imao velika očekivanja niti je mnogo maštao o vrhu. Nekoliko dana nakon početka, dobio je pitanje svog idola bi li htio s njime ići u navez što je značilo da je postao jedan od, kako on spominje, ‘’jurišnih igrača’’. 

Iako nije očekivao da će biti onaj koji bi mogao doći do vrh, novim smjerom, nakon logora na visini od 8120 počinje sanjati o vrhu.

Na visini od 8600 m prelaze strme padine kojim nitko prije nije išao. Zadnjih 150 m pred vrhom postaje iskušenje, zadnjih 50 m se zaleđuje maska s kisikom te svaki korak je muka. Ali stiže na vrh. 

Iako mi ne trebamo otići na takve ekspedicije kako bismo vidjeli što i koliko možemo, možemo svoje svakodnevno pojavljivanje shvatiti kao ekspediciju. Kao turu na kojoj se mi pojavljujemo i usuđujemo se sanjati o nečemu većem i kretati se prema tome. 

Što je to što te vuče? Usudiš li se krenuti prema tome i prvo maštati, a zatim sebi pokazati da ti to možeš? Što ako nitko nije išao tim putem? Usuđuješ li se ti probati? 

Lekcija 4: Stani i osvrni se.

‘’ …duboko vjerujem da se čovjek ne smije potpuno predati nekoj djelatnosti, osobito ako je opasna. Ljudsko biće ima priliku svojim razumom spoznati raznovrsna iskustva, a da pritom ne svaštari. U očima predanih stručnjaka i zanesenjaka koji se posve predaju svojem cilju, ja sa svojim mišljenjem vjerojatno postajem heretik specijalizacije koja vodi k pomicanju granica ljudskog razvoja. No, znam da dok sam se cijeli predavao jednom cilju, nisam vidio mnogo divnih stvari koje su uza me promicale.’’

Stipe Božić, K2

Lekcija koju ja izvlačim iz ovog odlomka jest da koliko god bili predani cilju i usmjeravali se na njega, potrebno je da ponekad stanemo i vidimo s koje pozicije smo krenuli.

Tko je uz nas, tko je prestao biti. Da vidimo dokle smo stigli, što smo sve trebali usvojiti kako bismo uopće stigli ovdje gdje smo sada. 

Zaboravimo u tom zanosu prema cilju zašto smo uopće krenuli prema njemu stoga je dobro podsjetiti se svojeg zašto. 

Pritom, od silne žurbe, zaboravimo uživati. Prije par mjeseci rekla bih samoj sebi što ti pričaš, moraš ići brzo. Da, ali kad te to brzo preuzme, cilj više nije toliko fantastičan. Nekako shvatiš da je najzabavniji i najljepši dio puta bio sam put. I koliko god da je bilo izazovno, to te vodilo. Davalo je adrenalin, razboritost. Ta neizvjesnost je bila pokretačka snaga koja te dovela do cilja. 

Zbog čega idem prema tome prema čemu idem? Pruža li mi još uvijek isto zadovoljstvo kao i kad sam krenula? Želim li još uvijek ostvariti taj cilj? Što se sve u međuvremenu dogodilo da mi je pomoglo/odmoglo u kretanju ka cilju? Što mogu učiniti bolje? Što sam sve uspjela do sada? Koje sam sve izazove prošla do trenutka gdje sam sada, a na putu prema mojem cilju? Žurim li negdje? Ako da, gdje? 

Lekcija 5: Ne odustaj prije nego si dao sve od sebe.

Iako je spust s K2 bio koban, izgubili su prijatelja, Stipe dobiva snježno sljepilo, ostatak ekipe smrzotine i nalaze se u području gdje su prije njih petorica kobno završila, Stipe vjeruje.

Čak i na visini od 8000 m, u zoni smrti, u kojoj naše tijelo, mi, više ne funkcioniramo ‘’normalno’’ - on vjeruje da će ipak uspjeti.

Stipe izvještava o  svojoj odlučnosti, da se bori do zadnjeg atoma snage i da ne daje sebi za pravo da kaže da je gotovo.

Strah, neizvjesnost, kretanje unatoč sljepilu, umoru, u mislima prijatelj, kolega kojeg su morali ostaviti, dva prijatelja koja su isto u kritičnom stanju, ali i nastavak borbe i vjere da će ipak doći do logora. Vjerujem da se tu nalazi moment i lekcija o tome tko na kraju uspijeva, a tko ne.

Iako su ekspedicije ekstremne situacije, u životu ipak imamo malo više prostora gdje nismo u direktnoj opasnosti za život, a opet tako lako odustajemo.  

Odustajanje nije opcija sve dok ne isprobamo sve (ne)moguće opcije i dok ne uložimo apsolutno sve od sebe. Uvijek postoji način.

Gdje ti odustaješ prije nego li si pokušao, dao sve od sebe i pritom učinio sve što je u tvojoj kontroli?

Ovo putovanje mi je dalo perspektivu i uvid u svijet u koji se u svakodnevnici bojimo zakoračiti - svijet rizika, pokušaja, pogrešaka, ali i uspjeha.