Planinarenje volim iz više razloga. Prvo, ukoliko nikad nisi bio na vrhu/stazi koju planiraš ići, ne znaš što čeka. Što znači da može biti iznenađujuće lagano, teško ili umjereno, ali ne znaš sve dok ne kreneš.
Drugo, teško je jako subjektivan pojam. Nekome će teško biti proći veliku kilometražu, a nekome je teško velika visinska razlika ili razne kombinacije na temu. Poanta je da je drugačije od osobe do osobe.
Teško je vjerovati da će biti bolje. Teško je vjerovati da imamo neku svrhu. Teško je vjerovati da ćemo uspjeti popeti se na taj vrh, ostvariti taj cilj, postati ta osoba.
Teško je. Ali razlika između onih koji biraju svoje teško i koji ga ne odabiru jest da ovi što odabiru prolaziti kroz teško, suočiti se s teškim, uče vjerovati sebi i pojavljivati se za sebe i onda kad im ništa ne ide u prilog. Kad je ispred njih magla kroz koju se odlučuju kretati.
Oni kao da su saznali formulu. Ali formula je konstantno se podsjećati na situacije kad smo uspjeli. Podsjetiti se da to je u nama. Cijelo vrijeme.
Znak osobnog rasta je kad teško prihvaćamo kao dio nas, dio s kojim se nastojimo povezati, uvažiti ga i iskoristiti kao lekciju.
Ne trebamo 100 % sebe. Ne trebamo da nam netko drugi pokaže. Da nas netko pohvali. Trebamo sebe. Trebamo ludu vjeru u sebe.
A to ćemo pronaći ako odaberemo ići možda i putem koji je toliko drugačiji od onoga što se podrazumijeva kao normalan put. To ćemo pronaći ako pronađemo, osvijestimo taj dio sebe koji je iskra i koji nas može voditi - ukoliko mu damo priliku.
Voditi nas i kroz teško.
Je li vrijedno barem probati pa jednostavno vidjeti što će izaći od toga ili ne probati i razmišljati što bi se moglo desiti? 😉
Add comment
Comments