A stvarno sam mislila da nešto nije u redu sa mnom.
Nisam se dugo sjećala srednje škole i tog razdoblja dok nisam pročitala kolumnu na portalu The Muza koja me baš pogodila u ono što sam nekako potisnula. Nekako kao da sam si rekla ‘’ma prošla si to’’.
Spletom okolnosti, sa 16/17 godina počela sam se dosta povlačiti u sebe, u neki svoj svijet. Bio je tu i problem sa prehranom, ali o tome neki drugi puta. Voljela bih se fokusirati na osjećaj koji je u meni rastao.
Kad se sa 16/17 godina okreneš prema unutra, a cijeli je svijet okrenut prema van, nekako je čudno, neobično. Kao da staviš neke naočale i počinješ vidjeti nešto sasvim drugo. I shvatiš da neki to tako baš i ne vide.
Monolog se odvijao: Pa dobro, je li sve u redu sa mnom? Ne, vjerojatno nije. Previše fantaziram. Ionako su mi govorili da previše filozofiram i fantaziram. Pa eto.
Ali meni taj neki osjećaj nije davao mira. Svaki put kad bih željela odustati od te neke svoje filozofije i pomiriti se s onim kako je - imaš 16, zabavljaj se vani negdje u izlasku, uči, budi dobra, nemoj se previše isticati - taj neki osjećaj se vraćao i dosadno kao komarac se motao i tjerao da istražujem dalje (što komarac ne radi, već ti da jedan slastan ubod; veoma nepotrebna digresija).
Sjećam se s kakvim sam grčem odlazila u neke izlaske dok je onaj dio mene želio samo kod kuće biti šćućuren u dekicu i čitati knjigu. Tada sam si pričala: ma daj Lana, svi to rade, zabavljaj se dok još možeš.
Voljela bih zagrliti tu Lanu i reći joj da zabava je ono što ona smatra da je zabava i što je njoj zabavno, a ne što se se ‘’podrazumijeva’’ da je zabavno.
Često sam u posljednjim razredima srednje škole birala između dva pola - ići van ili ostati čitati knjigu/odmoriti/naspavati se.
A imala sam i onaj osjećaj. Samo sam ga trebala pitati. Ali hype okoline je bio glasniji, odnosno, ja sam pojačala taj zvuk i jednostavno sam svaki put samoj sebi ponavljala: ma daj, svi to rade, TO JE ZABAVA, ZABAVLJAJ SE DOK SE JOŠ MOŽEŠ.
I tako sam surfala na tim valovima do kraja srednje škole… jedino što nisam surfala na SVOJOJ dasci niti na adekvatnim valovima (ne znam dal' postoji takvo što, ali vjerojatno treba pogoditi dobar val, you got the point 🤣).
Jedva sam dočekala upis na fakultet i konačno - preseljenje. A s preseljenjem sam dobila i neko oslobođenje. Preseljenje u drugi grad, daleko od kuće. Nešto što mi je dalo novu dimenziju, ali i novi izazov.
Sjećate se, sad već u moru ovog teksta, onog osjećaja s početka? E, pa on se samo pojačao na prvoj godini fakulteta. Nova ekipa, nova okolina, ali nešto nedostaje. Nešto nije kako treba. Pripisivala sam ja to i fakultetu, novoj sredini i sebi i da ne znam što želim i da zašto nisam zahvalna na ovome što imam - pobogu, pa netko bi bio sretan da je uopće upisao fakultet koji je htio, da ima mogućnost preseliti se.
Prošla je i prva godina faksa i stiglo ljeto - ljeto u kojem sam najviše odrasla i najviše upoznala taj osjećaj koji me prati. A taj osjećaj? On je samo želio reći - slušaj me i prepusti se.
Ne mogu reći da sam u potpunosti otpustila kočnicu, no krenula sam malo po malo, onako kako je meni u redu. A znate što se počelo događati kad sam samoj sebi dala priliku da isprobam nešto ludo, poput da upišem Opću planinarsku školu gdje nikoga ne poznajem? Počela sam sebi dokazivati da ja to mogu. A onaj osjećaj? Onaj osjećaj je rekao da radim baš pravu stvar.
Napokon.
I nije lako slijediti taj osjećaj. Misliš da od tebe zahtjeva neke nemoguće stvari - ''pa kako ću ja sada izraziti drugačije mišljenje dok svi se slažu oko jednog? Pa tko sam ja da se pobunim?'' Ali ne zahtjeva on ništa. Ja sam mu stavila rogove dok sam s druge strane očajnički željela biti svoja. A to zahtjeva ''žrtvu'' - da vjerujem tome osjećaju, odnosno - sebi.
Često se znam zapitati bi li bilo lakše da s tih 16/17 nisam počela toliko ''kopati'' po samoj sebi. Toliko preispitivati. Tko bih bila ja danas, sa 21 godinom bez te ‘’faze’’?
Ne znam.
Ponekad mislim kako bi možda bilo lakše. Ali češće sam neizmjerno ponosna na osobu koja postajem i koja sam od tada postala. Danas bi i ona Lana od 16 bila jako ponosna na ovu sada od 21.
A osjećaj? Nikad je glasniji. I jako ga je zabavno (a i ponekad teško) slušati. Vodi me kroz neke puteve, na neke vrhove o kojima nisam ni sanjala, za koje sam smatrala da su vrlo daleko u budućnosti, da ‘’trebam još narasti’’ da bi ih uopće bila ‘’spremna’’ krenuti penjati.
I još se nađem s pitanjem ‘’što sa mnom nije u redu?’’, ali puno je češće pitanje: ‘’kako mogu bolje i više čuti sebe’’?
A ponekad nemam pitanja. I to je sasvim legitimno. Ponekad samo gledam i buljim u bijeli zid što može biti malo čudnjikavo. Što po nekim kriterijima je. A po mojima? Po mojim kriterijima sam sasvim fora, čudna, čudesna osoba. 😉
Add comment
Comments