U jesen 2024. izazvala sam se na novu avanturu za koju nisam ni slutila što će me sve naučiti o meni samoj.
Avantura se zove ljetni alpinistički tečaj, prvi dodiri sa stijenom i penjanjem.
Iako je ovaj tečaj došao kao prilika i logičan nastavak mojeg planinarskog (i avanturističkog) obrazovanja, nisam znala da će biti i logičan nastavak mojeg osobnog rasta i razvoja.
Kada pogledam u retrospektivi, očekivala sam još jednu aktivnost u nizu kojom ću se baviti i u kojoj ću uživati (jer drugačije kod mene ne ide).
Iako sam došla po znanje, istodobno sam dobila lekcije o samoj sebi, novo društvo i aktivnost koja mi daje puno više od fizičkog izazova. Daje mi mentalni izazov koji otkriva i najranjivije dijelove mene i poziva me da se osvrnem na njih i počnem od njih.
Vrhunac tečaja jest penjanje u predivnoj Paklenici.
Dužinci ili dugi smjerovi u Paklenici poseban su doživljaj za nekog tko je tek počeo s penjanjem, ali mislim da ne ostavljaju ravnodušnim i one malo iskusnije.
Drugog dana penjanja, u dužincu od 300 m, imala sam potrebu izbaciti one emocije koje su me snašle od dana prije i cijelog iskustva.
Taj dan mi je bio posebno izazovan, emotivan, vjerujem da se svega nakupilo.
U jednoj od zahtjevnijih dužina, nakon prijašnja dva pada, zatekla sam se u tome trenutku.
Možda će čudno zvučati i pomalo mistično, ali to je onaj trenutak kada shvatiš da si tu i ovdje i da si ti taj koji se nalazi tamo.
U toj dužini pustila sam suzu.
Ne samo jer mi je bilo teško, jer me boljela svaka jagodica na prstima koje sam izgrebala tog dana i od dana prije, već i jer sam imala za nastaviti, a osjetila sam slabost.
Pustila sam te suze, trebale su mi.
Ono što se poslije dogodilo isto je fenomenalno.
Stajala sam tako neko vrijeme, nemam pojma koliko je vremena prošlo, i znam da sam si šapnula: ‘’Ajmo, možeš ti to, nastavi.’’
I izvukla sam snagu da popnem do kraja.
Izvukla sam snagu, onu koja je skučeno stajala negdje i čekala baš takav trenutak - stiglo je njenih 5 minuta.
Osjećaj, kada izvučeš te zadnje atome za koje nisi ni znao da postoje u tebi - jednostavno je nevjerojatan.
Ovo je bila lekcija o tome da u svakome od nas postoje ti skriveni atomi koji i onda kada se čini da jednostavno više ne možemo dalje, oni se aktiviraju za posljednji juriš.
Ne samo da shvatiš koliko si snažan, nego shvatiš koliko si fu**** nevjerojatan!
Naravno da ne želim da se stalno patimo ili odabiremo izazove koji će zahtijevati od nas te posljednje atome snage. To bi bilo neodrživo (i malo ne-fer želja od mene tebi).
Poruka ovog teksta jest da ustrajanjem uvijek postoji i pronalazimo način.
Da i onda kada pomislimo da ne možemo, da smo se susreli sa zidom, postoji negdje okolni put. Neki prolaz.
Možda ga ne vidimo jer zapravo nismo stali i osvrnuli se oko sebe.
I ja u tvoje mogućnosti i sposobnosti uopće ne sumnjam.
Znam da ih imaš u sebi.
Tek ih trebaš otkriti.
Stani. Osvrni se. Način postoji.
Sjeti se i moje priče. Sjeti se zadnjih atoma snage koji tek čekaju da se aktiviraju. ;)
Add comment
Comments