Sa tobom dijelim tekst koji sam prije dva tjedna poslala u newsletteru:
Već dugo sam odgađala stisnuti kočnicu. Nagomilalo se svega, ali ja sam odlučila nastaviti istom brzinom, istim tempom bez obzira na obaveze. Kako ću sad usporiti? Taman sam nekako ulovila tempo.
Možda sam ja ulovila tempo, ali moje tijelo nije moglo pratiti. Trebalo mu je malo odmora.
Kasna jesen, obaveze na fakultetu, dodatan posao uz fakultet, razvijanje bloga...a zaboravila u tome svemu one vikende za koje sam si obećala da ću se ''isključiti''.
Jedne subote otišli smo penjati i već sam bila u periodu gdje sam osjećala određeni unutarnji pritisak, umor, mogli bismo reći znakove burnouta i očite znakove za usporavanje. Ignorirala sam.
Zapela sam odmah u prvom smjeru, bio mi je težak, trebala sam taj jedan gib, umorila sam se od isprobavanja jedno te istog pokreta te isfrustrirana jer sam znala da mogu no imala sam kočnicu.
I nakon što sam si rekla ''fuck it, idem napraviti sad što god da se probam dovući gore'', dogodila su se dva pada. Mali disclaimer: padovi u penjanju ne moraju biti fatalni, naročito u sportskom penjanju, no to nije nužno slučaj. Većinom su to lakši padovi gdje malo natučeš gležanj, leđa, ruku...nešto što ti ostavi masnicu, ali nije po život opasno. :)
Prvi pad je bio sasvim ''školski'' gdje sam riješila tu neku blokadu i strah od padanja, dok u drugom pokušaju, drugi pad, osjetila sam da je malo noga ostala negdje u stijeni i bio je maaaalčice bolniji.
S obzirom na moju toleranciju boli, ništa strašno, Na kraju sam odustala od tog smjera i spustila se dolje.
Kako sam odmarala, počela sam osjećati da noga blago otiče i da me pri hodanju boli. Na kraju i jest otekla i naša kolegica penjačica i ujedno fizioterapeutkinja rekla je da sam vjerojatno malo istegnula gležanj.
Tako je i bilo jer dolazak do auta je bio bolan i puno sporiji. Shvatila sam da sljedećih 2 tjedna nema niti planiranog trčanja niti teretane i dizanja. Prva pomisao je bila ''Pa što ću pobogu raditi?'' Ali onda sam se sjetila i situacija kada nije to bilo prvi puta da mi tijelo sugerira da usporim.
Ja u ovoj ozljedi nisam pronašla razlog zašto nešto da ne radim ili odustanem od nečeg, već sam odlučila , možda i prvi put, uistinu uvažiti ovu ozljedu, kvalitetno odmoriti i naučiti lekciju. Sve dosad, kod sličnih ozljeda, bilo bi ''Joj kako je lijepo kad si čitav/zdrav..''. Sada sam si odlučila reći da je ovo moj znak za odmor.
Stvarno uvaživši ovu svoju nezgodu i poziv svojeg tijela, moja noga se oporavila dosta brzo jer sam ''slušala'' kako joj odgovara da je gibam, vježbam i nisam forsirala. Penjala sam već sljedeći vikend no puno laganije i s oprezom. Rekla sam da idem polako.
Ta tri tjedna dosljedno sam osluškivala sebe i nisam pomislila ''sad će mi trebati dugo da se vratim u gym, penjanje, što god''. Dala sam si prostora da stvarno odmorim. Vrijeme koje bih provela u teretani iskoristila sam za još rada na sebi, posvetila se programima koje sam zapostavila, pisanje blogova, čitanje knjiga. I shvatila da mi je baš to trebalo. Samo malo više biti sa samom sobom.
Noga se oporavila, a na sljedećem penjanju nisam nikad više uživala i (bolje) penjala. Trebao mi je taj odmak, usporavanje.
I kako sam izvukla lekciju da kada osjetim da je vrijeme za malo stisnuti kočnicu, odlučila sam to raditi sve dok taj osjećaj i dođe. Jer ne treba nam ozljeda da bismo mi stali, a onda nastavili po starom.
Lekcija koju izvučemo, ukoliko je zaista odlučujemo izvući, čuti i vidjeti, najvrjednija je od svih iskustva i izjava koje nam može netko sugerirati. Jer to je lekcija iz našeg osobnog iskustva.
Add comment
Comments