Svaki put kad se pitam vrijedi li ili je li bolje da odustanem od svega ovoga: pisanje objava, objavljivanje na Instagramu, konstantno traženje načina kako i za sebe mogu pokazati što je moguće, građenje financijske slobode, neovisnosti, vremenske, umne i prostorne slobode…podsjetim se da vrijedi.
Vrijedi jer sam do danas dogurala.
Vrijedi jer sve lekcije s puta upijam i spremam ih u mentalne kovčege.
Vrijedi jer sve što ja naučim na svome putu, nekome drugome može poslužiti kao prečica za njegovo vlastito iskustvo.
I sjetim se da ja nisam ona koja odustaje već ona koja traži drugačiji način.
Ona koja sumnja i zna da ovo nije kraj već da nešto mora promijeniti i napraviti drugačije.
Spremna je i ostati duže u tome nevremenu, ali zna što ne želi. Zna čemu se ne želi vratiti.
I za nju puta nazad nema jer bi to značilo vraćanje na staro…što joj je gore nego li da barem pokuša vidjeti, osjetiti može li bolje.
I možda je sve to ludo, maštovito, nerealno ili previše optimistično, no ona zna da vrijedi. I da ne odustaje prerano.
Odustajanje nikad nije opcija, pronalaženje drugačijeg načina jest.
Add comment
Comments